Da. Sigurno. Riječ je o pametnoj naučnoj fantastici, a to se ne propušta. Ali, to nije ono što ja mogu dodati cijeloj priči, jer to, da film trebate gledati, su vam već rekli i istaknuta karijera reditelja Denija Vilneva (Denis Villenuve) i nominacije filma na prošlim i budućim filmskim smotrama, te marketing kampanja koja film predstavlja kao pametnu naučnu fantastiku.
Ono što mogu dodati cijeloj priči je odgovor na pitanje koje uvijek treba postaviti filmu koji ima ambicije pametne, da ne kažem vizionarske, naučne fantastike: koliko i kako film ostvaruje te ambicije? Možda bi se pitanje moglo postaviti i ovako: da li film opravdava svoj marketing?
Pitanje nije bezazleno, naročito ako pogledamo Kristofera Nolana (Christopher Nolan) i njegove ambicije (“Interstelar”) da se svrsta uz Kjubrika, da ne kažem Tarkovskog (Andrei Tarkovsky), ili da ne kažem Ridli Skota (Ridley Scott), koje su se pokazale kao ambicije bez pokrića – što ga opet nije spiječilo da marketingom dopuže do željenog statusa vizionara. Slučaj “Interstelar” (Interstellar) se pokazao ključnim i za filmsku kritiku, za koju se ispostavilo da je nepostojeća i da je i u nesputanom prostoru interneta krajnje korumpirana uticajima velikih filmskih studija, jer “Interstelar” je proglašen genijalnim, hranom za mozak, revolucionarnijim od E=mc², lekcijom iz fizike i života uopšte, prije nego što ga je iko i pogledao!
Zato, nakon Nolana i njegovog nesrećnog filma, koji je možda i mogao biti dobar da su obraćali pažnju na scenario, na priču, na dramu, više nego na pravljenje novog skrin-sejvera za teorijske fizičare, svaki film koji ima slične ambicije treba privesti na informativni razgovor. I to ćemo i učiniti.
(Ovaj dio teksta, razgovor sa filmom, možete čitati i nakon gledanja filma, jer neću obraćati pažnju na to da li otkrivam stvari koje ste trebali saznati u bioskopu.)
Jedna od prednosti filma “Dolazak” je da ga je moguće postaviti u jednoj rečenici: doktorka Luiz Benks (Amy Adams) je lingvista, koju, uslijed sletanja dvanaest vanzemaljskih letjelica na Zemlju, američka vojska pozove da pokuša uspostaviti kontakt sa vanzemaljcima, što ona uspješno i čini.
Međutim, ovo nije tačan opis radnje. Ovo, u stvari, uopšte nije radnja filma.
Film je postavljen kao drama komunikacije, drama sporazumijevanja, prvo između čovjeka i vanzemaljca, drugo izmedju dvanaest nacija na čija tla su sletjeli vanzemaljci. Ovo je i razlog što je lingvistkinja glavni lik filma. Doktorka Benks treba da pokaže kako je volja za razumijevanje Drugog uslov života, a vanzemaljci (heptapodi, kako ih zovu zbog sedam pipaka kojima se kreću) treba da pokažu zavadjenim nacijama da je medjusobna komunikacija jedini način da razumiju njihovu poruku u cjelini, jer je svaka nacija dobila samo dio poruke.
Ali, kao što sam već rekao, ovo nije radnja filma.
Film počinje i završava se ličnom traumom doktorke Benks, koju gledamo tokom čitavog filma u kratkim, nijemim, montažnim sekvencama: rađanje, odrastanje, oboljevanje i umiranje njene ćerke od raka. Ovo je radnja filma. Upozorio sam sve koji nisu gledali film! Nema kukanja!
Sad, možemo uvijek reći da svaki film naučne fantastike govori o čovjeku a ne o vanzemaljcu, ili da govori o našem svijetu govoreći o drugim i mogućim svjetovima, ali to je sve jasno, i to nije ono što hoću da naglasim u vezi ovog filma.
Da, svaki film naučne fantastike, ili svaki dobar film naučne fantastike, pripovjeda o ličnoj transformaciji, ili nemogućnosti transformacije, junaka, pita u čovjeku, o ličnosti, o granicama svijesti, granicama tijela, smještajući čovjeka u situacije o kojima nam pripivjeda teorijska fizika ili američki svemirski program. Dobri filmovi ove vrste će napraviti ravnotežu dva aspekta ovog žanra: naučno-fantastičnog dijela i dramskog, ljudskog dijela.
Sad, zadatak ostvarenja prve komponente, naučno-fantastične, pada u krilo dijelu ekipe koja se bavi dizajnom svijeta datog filma, scenografima, stručnjacima za specijalne efekte i njima sličnima, a naravno i scenaristi i reditelju, koji su zaduženi za cjelovitu viziju svijeta. Zadatak druge komponente pada u ruke isključivo scenaristi i reditelju, a mnogo više reditelju. Njegov zadatak je da nam da nešto što nije samo novi skrin-sejver za teorijske fizičare, već ljudska drama, ono što će nam otkriti stvari o nama, kao svakoj pojedinoj ličnosti gledališta i nama kao bićima – što je uvijek u igri kada nas suočavaju sa drugim bićima, sa drugim svjetovima, sa granicama. I upravo u posvećenosti na obe strane je problem filma kakav je “Interstelar” – jednostavno im je mnogo više bilo stalo do stvaranja luna park vožnje, nego do stvaranja cjelovitog filma. Za nedostatak dramskog sadržaja su nadoknadili marketingom koji vas je uvjeravao da je toliko dubok da ga navjerovatnije nećete ni primijetiti, ni razumjeti!
Isti slučaj je, nažalost, i sa “Dolazak”, ali u obrnutoj proporciji. Trauma doktorke Benks, čije rješenje je uvezano sa rješenjem problema komunikacije sa vanzemaljcima i komunikacije dvanaest nacija, naročito SAD-a i Kine, preuzima težište filma, razrješava se, ostavljajući naučno-fantastičnu i političku komponentu da visi, zanemarenu, po strani. Ovo zvuči dobro: reditelj je napravio intimnu dramu koju nam je prodao kao naučno-fantastičnu akciju, time pokazujući koliko smo plitiki postali, jer padamo na svaki film naučne fantastike, a film o suočavanju sa smrću bližnjeg ni za živu glavu nećemo pogledati. Ali, ne. Ovo nije taj film. Ovo je jednostavno nedosljedna priča, problem sa scenarijem.
A sada rješenje, koje je i najavljeni spojler.
Dvije linije priče, lična drama i drama prevodjenja se spajaju u kulminaciji filma, kada doktorka Benks, i mi sa njom, shvata šta su vizije ćerke koje konstantno doživljava, a koje nas film vješto uvjerava da su fleš-bekovi: to su nagovještaji njene budućnosti, fleš-forvardi, pokrenuti prisustvom vanzemaljaca i njenim sporazumijevanjem sa njima, a koji vrijeme doživljavaju ne linearno kao mi, već istovremeno, ili ekstatično. Tačnije: vizije su dar vanzemaljaca njoj, kao onoj koja ih je razumjela i dar cijelom čovječanstvu – tako bar dijalog kaže.
Kada shvati o čemu se radi, kada shvati prirodu svojih vizija, kada shvati da će sa kolegom kojeg je upravo upoznala susrećući se sa heptapodima, teorijskim fizičarem Ijanom Donelijem (Jeremy Renner), imati ćerku, koja će oboljeti i umrijeti od raka, i kada se pomiri sa tim saznanjem i prihvati tu sudbinu, lična drama Luiznina je završena. Film je završen kada ona iskoristi svoj dar da bi rješila medjunardonu krizu pokrenutu prisustvom vanzemaljca: u budućnosti vidi kako je to uradila i onda to uradi u sadašnjosti – prosto.
A vanzemaljci? Heptapodi? Oni samo odu. Ostave svoj dar nelinearnog doživljavanja vremena i samo odu.
Dobro. I šta sad? Dar nelinearnog vremena je stvorio traumu (dramu filma) za Luiz: prije toga niti je imala ćerku, niti joj je umrla ćerka. Zatim je taj isti dar riješio traumu, što je i razriješenje drame filma. Isto kao što je dolzak vanzemaljaca stvorio još jednu globalnu krizu i zatim je sam riješio, svojim darom nelinearnosti, koji je uspješno upotrijebila Luiz. Film uvodi jako specifične probleme i jako ih specifično raspliće, tako onemogućujući tim problemima da postanu univerzalni. Prvo, zato što nisu postojali prije dolaska heptapoda, drugo zato što ih dolazak heptapoda završava.
Možete reći da su, suočavanje sa neminovnom smrću bližnjeg i nemogućnost i lične i političke komunikacije, baš univerzalne teme, koje film očigledno postavlja.
Da, ali: sada imamo čovječanstvo koje će doživljavati vrijeme nelinearno. To je dar sa kojim su nas ostavili heptapodi. I to je tek drama! To je početak! Šta dalje? Šta sad? A ovo nije film za nastavke.
Ne moramo ići dalje da bi shvatili da je film mogao mnogo bolje raditi svoj posao da je naučno-fantastični dio svoje ličnosti uzeo malo ozbiljnije, tj. ne samo kao alegoriju ličnog iskustva doktorke Benks. Tada bi funkcionisao i kao film naučne fantastike i kao duboko intiman film – što ne mora isključivati jedno drugo. Ovako postavljen, “Dolazak” je isključiv.
Film koji nije isključiv, a vizionarsko je djelo naučne fantastike, je “Istrebljivač” (Blade Runner). Samo navodim primjer, jer “Dolazak” ima pretenzije da nam se prestavi kao jednako vizionarsko djelo. U “Blade Runner” je drama identiteta predstavljana kroz akciju tipičnu za naučno-fantastični film. Sama akcija ne mora ostati nedovršena, ili nedorečena, da bi intimnost priče dobila na težini. Moguće je imati i jedno i drugo. I upravo takvi filmovi bi trebali imati pravo da se zovu vizionarski. Pravo ne saslužuju time što sami sebe tako predstavljaju.
