Donald Tramp još nije imao priliku da politički potvrdi, ili opovrgne, svoju trenutnu sliku, ali kada to i uradi, pokazaće nam se da on samo slika može i biti. A kao slika, on je već učinio mnogo koristi. Pa iako će sjesti na tron tek dvadesetog januara iduće godine, dvije hiljade i šesnaesta je već postala Godina Trampa.
Mislim ovdje prvenstveno na krizu u kojoj se nalazi američki film i na moguće Trampovo blagorodno djelovanje usred te krize.
Ona više nije trenutna kriza, ne možemo je tako zvati, jer traje skoro dvadeset godina. U tih skoro dvadeset godina, Holivudu se tu i tamo omakne, pa u svom hiperprodukcionom zaletu opet stvori remek-djela – bar njegujući autore kakav je Pol Tomas Anderson (Paul Thomas Anderson). A mimo remek-djela, i mimo autora, Amerika više nije u stanju da ozbiljno misli sebe filmom. Sigurni znak ove nemoći je današnja nesposobnost filmskog predstavljanja dvije zavjetne ikone američke kulture: američkog radnika i američkog sela. Možemo reći da ni klasični Holivud nije baš obožavao ove figure i da se i on više bavio žanrom, šljokama i sjajem, ali to nije potpuno tačno i dovoljno je istaknuti samo par filmova Džona Forda (John Ford) – “Plodovi gnjeva” (Grapes of Wreath) i “Duvanski put” (Tobacco Road) – da bi to vidjeli (iako je Ford dobar primjer i za suprotan argument). Sa druge strane, Novi Holivud, period od kraja šezdsetih do početka osamdesetih se skoro isključivo bavio ovim figurama i do danas je najrelevantniji period američkog filma – sigurno politički najsvijesniji.
Superherojski film je ostao jedini politički relevantan filmski proizvod u Americi. U filmovima o Kapetanu Americi (Captain America), o Ajronmenu (Iron Man) i Betmenu (Batman) i dalje se postavljaju ona vestern pitanja unutrašnje politike, o granicama moći i granicama zakona, te pitanja spoljne politike i američkog intervencionizma, kakva smo imali u “Sedam veličanstvenih” (The Magnificent Seven) (vjerovatno nije slučajno što smo baš ove godine dobili i solidan rimjek ovog filma). Ali superherojski film je samo naslijedio ove probleme i ne trudi se baviti njima – zauzet je, i s pravom, eksploatisanjem neograničene vizuelne moći digitalnog filma. I ovo veliko gubljenje u svijetu slike koja neće imati nikakve veze sa društvom u kojem nastaje čini se sasvim prikladno krunisano predsjednikom Trampom. Medjutim, čini se da će stvari krenuti suprotnim tokom.
U ovih dvadesetak godina krize, godina iza nas se može isposataviti kao godina buđenja američkog filma, vraćanjem društvene svijesti u njega. Kako nominacije i prve nagrade polako stižu, sve više smo u stanju da prepoznamo novinu nominovanih filmova: “Mjesečina” (Moonlight), “Granice” (Fences), “Rađanje nacije” (Birth Of A Nation), “Žene dvadesetog vijeka” (20th Century Women), “Neke žene” (Certain Women), “Lovingovi” (Loving), “Mančester pored mora” (Manchester By the Sea), “Po svaku cijenu” (Hell or High Water).
U ovih osam primjera, koji dominiraju nominacijama u nastajućoj sezoni nagrada, ističu se dvije teme: snažni ženski likovi i ozbiljna razmatranja rase u Americi.
“Mjesečina”, “Granice”, “Rađanje nacije” i “Lovingovi” se bave životom crnaca u Americi. Tu su čak četiri filma sa mnoštvom nominacija u vodećim kategorijama.
Uloga žene u filmskoj industriji je tema koja ove godine podiže mnogo prašine – i s pravom. Godinu će sigurno, po ovom pitanju, zaključiti izjava Bernarda Bertolučija o događajima sa snimanja film “Poslednji tango u Parizu” (Ultimo tango a Parigi), u kojoj priznaje i navodno se kaje nad svojim i Brandovim (Marlon Brando) zlostavljanjem Marije Šnejder (Maria Schneider) u čuvenoj puter-silovanje sceni. Ali ovaj problem nije ostao samo u štampi, on je i na filmu. Film Pola Verhovena (Paul Verhoeven) “Ona” (Elle) je ove godine najavio ozbiljno i inovativno postavljanje pitanja o slici žene danas, a nastavili su je pomenuti filmovi Neke žene i “Žene dvadesetog vijeka”, a tu su još i “Kriša” (Krisha) i “Megin plan” (Maggie's Plan).
U odnosu na ove filmove, uzmite u obzir samo dvije Trampove izjave: onu o svom omiljenom postupku sa ženama (“Zgrabio bi ih za…”) i onu o deportovanju miliona ilegalnih imigranata. Ovo ne mora biti primjer direktnog otpora, ali nam sigurno daje najavu za zanimljivu iduću godinu, bez obzira ko kući odnese Globus ili Oskar.
I mislim da se slobodno možemo radovati Godini Trampa – pod uslovom da gledamo samo na umjetnost, a naročito na film.
Ova gorka radost je bliska onoj koju je donijela vladavina Ronalda Regana osamdesetih u Americi: veliko buđenje subkulturnih pokreta i u muzici i na filmu. Svi smo tako imali eru Regana, živjeli ili ne u Sjedinjenim Državama, jer smo imali i imamo Black Flag, Green River, The Melvins, Riot Grrrl pokret, Twin Peaks i sve ono što smo, već kao eho, slušali i gledali do sredine devedesetih – iz nekog razloga nam je većina toga došla iz šuma države Vašington, na sjeverozapadu SAD.
Buđenje fanzin pokreta, naročito ununar hardkor pank i feminističkog Riot Grrrl pokreta, nastalog reakcijom na neokonzervativnu filozofiju Rasela Kirka (Russell Kirk) u Reganovom tumačenju, je dovelo do preporoda bar kolažne umjetnosti, u sitnim, privatno štampanim izdanjima časopisa koji su donosili prve stihove poezija otpora, ikone otpora i humor otpora. U svom komercijalizovanom ruhu, i pred samu svoju smrt, ovaj talas hipeprodukcije subkultura i ironije nam se pokazao kao grandž (grundge). A prije granža on je ima život tokom čitave decenije osamdesetih i predstavlja poslednji značajni subkulturni pokret u SAD.
Čini se da bi Tramp mogao imati isti efekat na svijet slike u Americi. Instagram nam je već za vrijeme izbora, a naročito za vrijeme debata, nudio brdo tramp-umjetnosti (trampart pokret): slike, kolaži, ilustracije, gifovi… More politički i društveno angažovanih i svijesnih ikona, koje gutaju i čereče Trampa. Obama je imao jednu ikonu, onu zvaničnu, sa ispisom “NADA” (HOPE), koju je naslikao Šepard Feri (Shepard Fairey). Nadu još treba zadržati, bar u američki film.
