Da se ne lažemo, prije nekih devet godina u doba prvog Demofesta, mnogi od nas bili su skeptici, uključujući potpisnika ovih redova.
Ne zato što nisam vjerovao u ideju osnivanja festivalu demo bendova ili zato što nisam vjerovao u dobre namjere organizatora, već zato što me je iskustvo naučilo da se bilo kakve ideje u vezi s rokenrolom, i kulturom generalno, teško primaju u primitivizmom, kičem i nekusom duboko kontaminirano tlo ovdašnje stvarnosti.
Zbog čega, nije teško razumjeti, što se ideja bazirana na kombinaciji kreativnog talenta, tehničkog kvaliteta i velikog rada svih učesnika radi stvaranja nečeg vrijednog, unaprijed dočekuje sa sumnjom, podsmijehom ili čak i nevjericom. Jednostavno, model “brzopotezne muljaže” iz sive zone rezervisane za prevarante svih vrsta, postao je, nažalost, opšteprihvaćeni standard poslovanja u svim segmentima društva uključujući i kulturna dešavanja.
Kada se desi nešto poput Demofesta, što se ne uklapa u taj iskrivljeni standard normalnosti, teško je iskreno vjerovati, pošto serija razočarenja, htjeli mi priznati ili ne, postepeno utiče na snagu prvobitnog uvjerenja, koliko god ono bilo snažno.
Na svu sreću, stvarnost nas je u ovom slučaju demantovala na najljepši mogući način. Demofest ne da je preživio to prvo izdanje, nego je opstao devet godina, što je u sredini gdje se već na drugom ponavljanju nekog događaja olako lijepi pojam “tradicionalno”, stvarno postala ozbiljna tradicija. Za poštovanje i divljenje.
Demofest je, realno, postao i što je još važnije ostao jedna od rijetkih svijetlih tačaka u sve dubljem mraku naše kulture (srećom ne i jedina). Događaj koji za tri ljetnja dana privuče sve one koji se još uvijek pokušavaju dostojanstveno suprotstaviti ubitačnom bombardovanju rijalitija, estrade, tabloida, surove stvarnosti i dnevne politike. Bombardovanju koje nas svakodnevno zasipa sa svih strana, kroz ubitačni medijski koktel, testirajući granice ljudske izdržljivosti u smislu očuvanja zdravog razuma i dobrog ukusa.
Jednako važna činjenica jeste to što je Demofest stigao do svoje pozicije uglavnom izbjegavajući zamku pretencioznosti i sakrivanja iza opštih interesa, iako je svojim rezultatima zaslužio daleko veću pažnju institucija od mnogih koji su postali “stvar od opšteg interesa”.
Demofest je, u dobroj mjeri, izbjegavao guranje u prvi plan tendencioznih postulata, koji često prate slične manifestacije, kao što su “želimo da probudimo kulturnu scenu”, “ovo je za naš grad” ili “ovo je za sve ljubitelje dobre muzike” i slične jeftine parole koje se najčešće završe gorkim ukusom skupog razočarenja. Sa druge strane, ono što ne bi bilo loše, jeste da bi ovaj grad, entitet, država i svi “ljubitelji dobre muzike”, to trebali prepoznati i cijeniti daleko više nego što su to činili do sada, jer su uz mala ili nikakava ulaganja dobili brend, čija pozitivna slika i komercijalna vrijednost odavno prevazilaze okvire same Banjaluke. O uživanju u dobroj muzici ovih deset godina da i ne govorimo.
Temelj za Demofest postavljen je na zdravoj logici profesionalizma, što se ovdje često tumači kao nešto apriori negativno. A, ne bi trebalo da bude tako. Stvori kvalitetan posao na održivoj ekonomskoj računici, radi ga dok je moguće i naplati svoj rad. Nadograđuj sopstvene uspjehe, pokušaj popraviti greške, prilagođavaj se zakonima tržišta i poštuj argumentovanu kritiku. Vrijeme i brojke će neumoljivo pokazati da li je to ispravan put. A, brojke su u slučaju Demofesta neumoljive. Skoro deset godina trajanja, stotine hiljade posjetilaca, stotine demo bendova na bini, desetine vrhunskih revijalnih bendova kao gosti festivala, bezbrojni lajkovi i šerovanja na društvenim mrežama, hiljade televizijskih priloga, itd.
Demofest je, da sumiramo, postao značajno festivalsko ime u regionalnim okvirima ili da budemo još jasniji, ono što je prije deset godine počelo kao skromni festival demo bendova, danas je postalo mjerilo standarda za svakog ko ima ambicija da pravi festival sličnog profila. Naravno, nije on ni bez mana. I ne bi valjalo da nije, jer onda ne bi bio naš.
