U muzičkom smislu, postoji kod Demofesta tendecija prevelikog oslanjanje na sigurno, tj. opšta mjesta bolje rok prošlosti, posebno u segmentu izbora članova žirija ili dovođenja revijalnih gostiju.
Više eksperimenta i hrabrosti svakako ne bi smetalo, jer se igranje na “sigurno” dovođenjem pokojnih zvijezda osamdesetih, poput recimo The Sisters of Mercy proteklog ljeta, može obiti o glavu organizatora. Prije svega, tragikomičnim skrnavljanjem uživo dobre reputacije samog benda kod publike, a potom i dobrog glasa Demofesta, kao festivala koji rijetko maši izborom gostiju.
Takođe, ne smije se dozvoliti da se desi, kao nekoliko puta do sada, da veći dio žirija bude sastavljen od stručnjaka koji se nisu, kada je u pitanju muzički ukus, pomakli iz sedamdesetih godina prošlog vijeka, pa da u pobjednike uđu kvazi-retro-hard rok bendovi, koji jednostavno ne mogu napraviti ozbiljnu karijeru ni u lokalnim okvirima, a kamoli u regionalnim. Jednostavno muzičko svaštaranje po prošlosti, donosi samo minuse u profilu Demofesta kao vjesnika svježih snaga u regionalnoj muzici.
U tom segmentu, trebalo bi se možda više obratiti pažnje na pozitivne stvari koje su dešavaju na festivalima u regionu te ih ispratiti na što kvalitetniji način, naravno u skladu sa sopstvenim mogućnostima. Uz obostranu saradnju, ne i kopiranje, da se ne bih izgubila vlastita orginalnost.
Ne smije se sigurno ni dozvoliti da tehničke stvari poput šank-službi ili uređenje toalet prostora završe u rukama ljudi koji nisu direktni organizatori, jer publika neće tražiti krivca za velike razlike u cijenama pića od šanka do šanka ili “gacanje” oko prepunih toaleta kod onog što je zakupio taj posao, već u onom ko stoji iza Demofesta.
Apsolutno insistirati na sve jačem marketingu putem društvenih mreža, iz dva ključna razloga. Defanziva u pojavljivanju kvalitetne muzike u klasičnim medijima poput novina i televizije sigurno se neće zaustaviti, bez obzira na sentimentalna osjećanja jednog dijela publike prema njima. Sa druge strane, društvene mreže su primarna meta najvećeg dijela posjetilaca Demofesta, uključujući i one koji tvrde da nisu; dovoljno je provjeriti njihove Fejsbuk ili Instagram naloge u ta tri dana održavanja Demofesta.
Sa druge strane, nezavisnost od “eksperata” za razvoj domaće privrede i turizma te dežurnih zaštitnika “kulturnih” vrijednosti, ušuškanih u tople i učmale skute domaće birokratije, dala je Demofestu unikatnu draž zbog koje mu vjerujemo i zbog kojih mu opraštamo eventualne propuste. Jednostavno, Demofest je odrastao sa svojom publikom, sa njom je dijelio greške, sa njom je dijelio i uspjehe. Da nije tako, festival ne bi opstao, a publika ne bi dolazila svake godine na tvrđavu.
A, znam mnoge ljude koji na koncert tokom godine odu samo tokom ta tri ljetna dana, kada se održava Demofest. Znam to i iz ličnog iskustva, pošto sam ostao sa nekoliko stotina ljudi da na dvosatnom pljusku iz neba i zemlje, posmatram fenomenalni nastup Damira Urbana na prvom Demofestu ili što sam se kuvao na noćnih tropskih 40 stepeni celzijusa i gutao prašinu čekajući Džetlemena (Gentleman) na osmom Demofestu, iako nisam sklon fizičkim eksperimentima te vrste u posljednje vrijeme.
Ta vrsta vjernosti ili poštovanja, od publike se teško kupuje i ne smije se ispustiti iz ruku, po cijenu kačenja festivala “o klin”.
U tom kontekstu, lako je izvući zaključak i dati odgovor na pitanje: “Šta nama znači Demofest?” Znači nam tri dana kad se osjećamo normalni u svijetu, gdje je normalnost postala izuzetak, koji potvrđuje pravilo. Normalnost, u onom najednostavnijem mogućem smislu. Kada tokom ljeta izađete uveče u grad, pogledate dobar bend na bini, uz odličan zvuk i osvjetljenje, popijete poneko piće u dobrom društvu, lijepo se zabavite, a sve to za malo novca. Mislite li da je to beznačajna i nevažna stvar?
Onda sigurno niste bili na Demofestu u proteklih devet godina. Što je opet samo vaš promašaj, jer da parafraziramo stihove Caneta “Partibrejkera”: “Nije lako biti isti, biti poseban, biti samo svoj”!
Ništa lakše nije biti ni Demofest.
Zna to on, a znamo i mi.
