Ne postoji grublji primjer tranzicije razvijene zemlje nego što je to bilo sa Japanom nakon Drugog svjetskog rata. Taj interni sukob zemlje koja se toliko oslanjala i ponosila svojom tradicijom sa promjenama koje je donosio Zapad. Veliki zaokret sa imperijalističkog militarizma na republikanski pacifizam je donio velike konflikte unutar samoga društva. Ni film nije bio izuzetak. I u zlatnom periodu japanskoga filma koji je trajao kroz pedesete i početkom šezdesetih godina prošloga vijeka, jasno se vidi ovaj trend. Sveto trojstvo i samim tim najpoznatija imena u Japanu i van njega u tome periodu su bili Kurosava (Kurosawa Akira), Ozu (Ozu Yasujirō) i Mizoguči (Mizoguchi Kenji).
Kurosava je otvorio Japan prema zapadu i postao sinonim za japanski film. Zanimljivo je da je taj uspjeh na zapadu imao svoju cijenu. Ne samo da njegovi filmovi nisu nailazili na iste hvalospjevne odzive u domovini, već je pritisak u Japanu bio toliko veliki da je kulminirao pokušajem samoubistva i egzilom.
Svojevrsni antipod Kurosave je bio Ozu. Filmovi ovoga autora su toliko ukorijenjeni u tradiciji da se u više navrata napominjalo kako stranci nikada u potpunosti neće shvatiti veličinu i dubinu ovih ostvarenja.
Između ova dva autora se nalazio Kendži Mizoguči, koji nikada neće parirati slavi Kurosave van Japana, a opet, biće dosta prihvaćeniji nego Ozu, prvenstveno zbog raznolikosti tretirane tematike.
Jedan od velikih kvaliteta filma u Japanu tj. njegovih autora leži u tome što se nikada nisu libili sagledati stvari objektivno što se tiče same kulture, tradicije, nacije, porodice… Mizoguči je u samo četiri godine snimio jedan za drugim “Život Oharu” (“Saikaku Ichidai Onna”), “Ugetsu” (“Ugetsu Monogatari”), “Gejša” (“Gion bayashi”) i “Sanšo” (“Sanshō Dayū”), filmove koji bi bez problema mogli sami za sebe činiti zavidnu filmografiju. Ako je Ozu hroničar porodice kao nukleusa društva, Mizoguči nas uvodi u svijet žena nastanjenih u rigidno patrijarhalno društvo.
Iako je ”Život Oharu” ostao u sjeni poznatijih filmova, u ovome filmu se možda i najbolje vidi interesovanje ovoga reditelja. Kurosava u “Rašomonu” (“Rashōmon”) priča istu priču iz različitih uglova dok Mizoguči uz pomoć cikličnih ponavljanja priča suštinski istu priču iz jednoga ugla.
Kritika društvenih normi u Japanu ide ruku pod ruku sa poštovanjem istih. Koliko god da je “Život Oharu” direktan udar na feudalni Japan i surovu egzistenciju žena u njemu, tako je isto Mizoguči fasciniran i muškom stranom toga vremena koja i nameće društvene norme. Težina i ljepota njegovih filmova se nalazi u činjenici da je on prvenstveno posmatrač i hroničar kao što je to i Ozu. On ne manipuliše i ne nameće stavove već iznosi činjenice obojene vrhunskim stilom.
Oharu kroz niz sličnih situacija kroz koje se podvlači patnja i nesreća te pokazuje kolika nesreća može da zadesi nevinu ženu zbog loših okolnosti, na kraju (odnosno na početku) postaje prostitutka, samo jedna u nizu Mizogučijevih dama najstarijega zanata. Stereotipno etiketiranje ženskih likova sa kojim i danas kuburimo nije ništa novo na Zapadu, a ovdje imamo priliku da vidimo čovjeka koji sa istim žarom i preciznošću piše najširi dijapazon likova, od kurve do samuraja i sve između i to u davnoj prošlosti, prije više od 70 godina.
