“Kada sam došao do riječi dada, dva puta me je posjetio sveti Dionizije Aeropagit. D. A.- D. A.”
Svijet je pun čudnih veza. I svaki put kada naiđete na još jednu, pomislite kako postoji neka tajna istorija, udavljena u zlu zvanične istorije, pa malo, sasvim malo, postanete adept konspirologije. Takva je i veza na koju ćemo ovdje skrenuti pažnju.
U povoju Prvog svjetskog rata, u Cirihu, u kabareu Volter, nastaje dada. Umjetnici se redom penju na binu i izgovaraju, pa u suštini, za svakog ko nije osjetio obesmišljavanje koje donosi rat – gluposti.
“gadji beri bimba
glandridi lauli lonni cadori
gadjama bim beri glassala
glandridi glassala tuffm i zimbrabim
blassa galassasa tuffm i zimbrabim…”
Eto, tako izgleda jedna od pjesama, koju je Hugo Bol (Hugo Ball) recitovao na pozornici kabarea Volter, sa svojim šamanskim šeširom na glavi.
Ali, zaista, šta ostaje od jezika i zašto bi on bio bitan kada geleri vladaju eterom? Ne čudi da su prve bebeće riječi, da-da, jedna od definicija imena ovog pokreta. Ali, definicija imena ima koliko i dadaista. Ako ćemo slušati osnivača pokreta, vodeću energiju dadaizma, pomenutog Huga Bola, onda ove riječi znače i nešto drugo: one su ponovljeni inicijali imena svetog Dionozija Aeropagita (Διονυσιος Αρεοπαγιτης), hrišćanskog svetitelja iz 6. vijeka (treba imati na umu da Bol misli na spise koji se pripisuju Dioniziju Aeropagitu, ali za koje naučnici tvrde da su mogli nastati tek nekoliko vijekova nakon smrti Dionizija za kojeg istorija zna – tako da se autor spisa naziva i Pseudo Dionizije). Sada stvari tek nemaju smisla.
Bol je izlazio na binu kabarea Volter, u ulozi magičnog biskupa i u svojim destrukcijama jezika, kojima bi obesmišljavao jezik koji se sveo na pravdanje rata, donosio jednu pseudoliturgijsku obnovu. Njegove zvučne pjesme (Lautgedichte) su imale inicijacijski karakter – bile su smrtno ozbiljne u svojoj besmislenosti. A, u besmislenosti se provlače i zavjetne riječi kulture koja se ubijala u tom trenu: u pjesmi “Wolken”, recimo, nailazimo na frazu elomen elomen lefitalominai, koja je samo blago izmjenjena verzija Hristovih riječi: “Eloi, Eloi, lama sabachthan?” (Bože, Bože moj, zašto si me ostavio?).
Bol objavljuje knjigu “Vizantijsko hrišćanstvo: Tri žitija svetih” (“Byzantinisches Christentum. Drei Heiligenleben”), koja se bavi teologijom svetog Dionisija Aeropagita, svetog Jovana Lestvičnika i svetog Simeona Stilita. Na dnu svojih svetih besmislica, sve češće je nailazio na svetog Dionisija i njegovo djelo “O nebeskoj jerarhiji”. Tražio je ikone u glasovima i riječima, koje bi ga vodile anđelima.
Pokret koji se bavio obesmišljavanjem jezika je pokušavao da svede jezik nazad na njegove proste osnove i da njih ponovo smatra svetim, značajnim. Sličnu stvar će uraditi i estonski kompozitor Arvo Pert (Arvo Pärt), sa svojim tintinabuli (tintinnabuli) kompozicijskim stilom, u kojem se svaki ton smatra svetim i nosećim.
A, sami nastupi Bola vodili su se nečim što se imenuje kao preidentifikacija. To, u suštini, znači uzimati na sebe, imitirati, retoriku i ikonografiju onoga što želiš da obesmisliš i dovođenje istog do gluposti, hiperbolom. Ovu preidentifikaciju kao svoj manifest usvaja i slovenačka grupa Laibach – odatle njihove hiperpolitičke ikonografije, koje nadilaze svaku ikonografiju koje se dotaknu. Ne samo to, već je IRWIN, kolektiv slovenačkih umjetnika, među kojima je i Laibach, a koji zajedno čine i Neue Slowenische Kunst (NSK) pokret, ozvaničio svoju vezu sa Bolom, kada su prije nekoliko godina postavili svoj “Was ist Kunst Hugo Ball” projekat (i to u istom kabareu Volter u Cirihu) i najavili prevod Bolove knjige o vizantijskom hrišćanstvu.
Neka nam ovo bude još jedno svjedočanstvo da je nemoguće razdvajati ono što smatramo visokom kulturom i ono što smatramo popularnom kulturom, ako u to razdvajanje danas iko još vjeruje.
