Učestvujući na jednom filozofskom simpozijumu prije nekoliko godina u Beogradu, imao sam priliku da posljednje večeri, nakon napornog intelektualnog dana, prisustvujem oproštajnoj zabavi organizovanoj za učesnike – studente filozofije iz cijele bivše Jugoslavije u jednoj od beogradskih kafana. Nakon što je početnu kurtoaziju i razmjenu utisaka o protekloj konferenciji zamijenilo slobodnije raspoloženje potpomognuto alkoholom, prostor je ispunila muzika dobro poznata svakom čestitom kafancu, ljubitelju ritma “dvojke”. Iako mi takva atmosfera nipošto nije strana, štaviše tu se osjećam kao riba u vodi, bilo je zanimljivo gledati mlade intelektualce, koji su samo nekoliko časova ranije sa ozbiljnim licima i kompleksnim argumentima jedni drugima demontirali teze iznesene u izlaganjima, kako “padaju u sevdah” uz zvuke koji se u nekim krugovima smatraju frivolnim, pa čak i uvredljivim. Posebno valja istaći da me je iznenadilo to što hrvatski studenti bolje poznaju repertoar rezidentnog benda od mene, koji se sasvim neskromno smatram veteranom mnogih kafansko-šatorskih maliganskih bojeva.
Ova, meni izuzetno draga uspomena mi se vrati svaki put kada se povede rasprava o kulturi, njenoj uzvišenosti i potegnu Adornom natopljeni argumenti o njenoj smrti. Ove rasprave, gotovo bez izuzetka, potežu nadobudni “znalci”, posjednici vage vječnih vrijednosti, jednom rječju – snobovi. Argumenti o neukusu, neobrazovanosti i primitivnosti dominiraju u njima. Pritom, klasično obrazovani umjetnici, a uglavnom poznajem muzičare, vrlo malo u njima učestvuju, dok šampionsku titulu muzičkog snobizma preuzimaju u sve većoj mjeri ljubitelji rokenrola i iz njega izvedenih žanrova. Ali, o njima nekom drugom prilikom.
Jedna od rasprava se rodila sasvim slučajno. Na Fejsbuku. Na moje oduševljenje mešapom koji je napravio izvjesni August Oktobar, a koji spaja “Uvod” iz “Tako je govorio Zaratustra” od Riharda Štrausa (Richard Strauss) sa glasom Kemala Malovčića pod nazivom “Also sprach Kemal”, dobio sam reakcije tipa “zar je to način da se postupa sa umjetnošću?”, “kakvo je ovo zavijanje?”, “više nikad neću moći slušati Štrausa zbog ovog”, “onaj ko je ovo napravio treba biti kažnjen”, itd, itd.
Iako je bilo mnogo više onih kojima je ova numera bila simpatična, moram priznati da su i oni, baš kao i pomenuti kritičari, u potpunosti promašili svaku njenu moguću racionalnu interpretaciju. Za mene je ova numera predstavljala vrhunski izraz savremene umjetnosti, kao i pastiša i konstruktivizma kao njenih metoda, ali i sjajnu subverziju. Kroz spoj nespojivog, ona je postavila prava pitanja kako o umjetnosti tako i o ulozi umjetnosti u društvenim nejednakostima, taman da to i nije bila namjera autora. Ali… Problem je predstavljalo nedopuštanje divljem Kemalu da na bilo koji način pristupi “visinama” “prave” umjetnosti.
O Rihardu Štrausu i “Tako je govorio Zaratustra” nije potrebno mnogo govoriti, djelo govori samo za sebe, ali je svakako zanimljivo napomenuti da se Štraus poduhvatio zadatka koji je u njegovo vrijeme bio smatran nemogućim – komponovanjem na teme iz filozofije, književnosti, autobiografija… Već to nam govori da on nije mnogo mario za uzuse onoga što se smatralo uzvišenim u to doba. Međutim, kad se njegovo djelo spoji sa glasom jednog od kolosa ex-YU narodne muzike, Kemala Malovčića, dobijamo kompoziciju koja umjetničku subverziju dovodi do krajnjih granica. Tamo gdje Štraus, zaokupljen željom za dosezanjem granica umnog unutar varljivog tonskog medijuma, propušta zahvatiti meso tjelesno-čulnog doživljaja, dočekuje nas Kemalov glas koji ovom apstraktnom poduhvatu dodaje miris i ukus svakodnevnog postojanja. Otprilike, kao kada bismo neku filmsku ljubavnu dramu koja propituje uzvišene osjećaje između dvoje zaljubljenih ispresjecali scenama hardkor penetracije u najboljem stilu češke škole pornografije. Jer, ljubav obično završava penetracijom, a iza ljupkih zavjesa na prozorima spavaćih soba sitne buržoazije kriju se drame niskih strasti, karnevali fetiša i rijeke prolivenog sjemena. Zašto o tome ne prozboriti? Uostalom, zašto bi potmuli krik u trenutku orgazma bio manje umjetnički vrijedan od patetičnog uzdaha za ljubljenom? I zašto nakon uzdaha za ljubljenom ne bi uslijedio orgazmički krik dok smo u ljubljenoj?
Dio odgovora se svakako krije u lažnom moralu buržoazije i njenom “diskretnom šarmu” ispod čije površine divlja okean požude, koji se po svaku cijenu ima suspregnuti. Površina brižno njegovane kože i nepovredivost tajnosti doma, a naročito spavaće sobe, pažljivo skrivaju ključalu lavu vulkanskog tijela kojem naučeni maniri, kao okovanom Prometeju kljucaju jetru. Rezultat toga je frivolnost koja se iskazuje i umjetničkim ukusom. Skrivena duboko ispod narativa o uzvišenosti, krije se želja da se okovi odbace i da se prepustimo dionisijskoj orgiji koja predstavlja naše pravo lice. Ali prepuštanje njenom glasu podriva naš status, podriva jedinu stvar koja nas čini “višim” u odnosu na beslovesni puk koji pijan baulja zadimljenim kafanama. Prepuštanje onome što zaista osjećamo kada konzumiramo “nižu” vrstu stvaralaštva podriva sistem viših i nižih klasa, pokazuje svijetu da ne postoje bolji i lošiji i širom otvara demokratiji kapije posljednje tvrđave lažnih vrijednosti.
Jer, problem nikako ne leži u djelima samim niti u umjetnosti. Shvatanje umjetnosti kao nečega što je dostupno samo izabranima, onima koji mogu da je “razumiju” i o njoj “misle”, a ne primitivnim i neobrazovanim masama, ono je što je problematično. Na taj način se, vrlo perfidno moram dodati, masama oduzima pravo da učestvuju u njenom stvaranju i konzumiranju, jer ih se ubijedilo da zaista nisu dovoljno obrazovani da je razumiju. Situacija po tom pitanju nije ništa drugačija nego što je to slučaj u sistematskom magarčenju i proizvodnji pristanka kod radništva da ne dovodi u pitanje razlike u statusu i platama između sebe i menadžmenta, već da prosto prihvati stav da da ta razlika potiče od razlike u sposobnostima.
Elem, vraćajući se na vinjetu sa početka teksta, moram reći da sam ponosan da pijanu filozofsku “bandu” s kojom sam podijelio to nezaboravno veče. Iako na samom predvorju poretka koji im može omogućiti da budu “viša” klasa, iako u posjedu znanja i diskursa kojim mogu povući granicu između sebe i puka, oni su ipak dozvolili divljem Kemalu da zaurla iz njihovih duša i orgazmičkim transom ostavili mogućnost da, kada za to dođe vrijeme, umjesto umjetnosti odumre snobovština.
Kemolucija, nego šta!
