Prvo što treba izraziti je oduševljenje što ovako neobičan film osvaja nagrade gdje god stigne i da će vjerovatno osvojiti nagradu Američke filmske akademije za najbolje inostrano ostvarenje – opet slava čudnim vremenima u kojima živimo.
I zaista, kako neobičan film.
Mimo očiglednosti tema – odnos oca i ćerke, mjera ljudskosti u korporativnom svijetu – za koje znate već iz najave filma, gotovo da je nemoguće uhvatiti način na koji ovaj film misli ili “na prvu” ugledati jasan metod u njegovom ponašanju. Hvala Bogu, on je prepun humora, pa ne morate razbijati glavu pitanjima o metodu – nije to jedan od onih filmova koji vas “tjera da mislite”, tako što vam dosadom isisa život iz tijela (iako ima epizoda koje se poprilično vuku) i stvori vam doživotnu fobiju od neameričkih filmova. Ovo je prije svega zabavan film. Ali, ako vam je dužnost da pišete o filmu, rediteljka Maren Ade vam ne sprema lak zadatak.
Ukratko, otac u penziji (Peter Simonischek) stvara alter-ego, imenom Toni Erdman, da bi oživio odnos sa ćerkom potonulom u beketovski svijet biznisa. On, kao Toni, stvara haos u njenom životu, pojavljujući se gdje god ona makne.
Rediteljku u intervjuima redovno pitaju o njemačkom humoru i uticaju njemačkih komičara – tih mitskih stvorenja. Ona obično odgovara da je čula za tako nešto, ali da nije provodila vrijeme gledajući njemačke komičare. Ono što jeste gledala, i to satima, pokojni je američki komičar Endi Kofman (Andy Kaufman), naročito u obliku njegovog čuvenog alter-ega Tonija Kliftona (Tony Clifton). Moguće je da je i naslov filma aluzija na Kofmanovog Tonija. To je, hvala Bogu, jedan trag kojim bi se mogao naslutiti kakav-takav metod ovog ludila.
Ovaj trag nam daje preobražaj i igranje uloga kao teme. Otac se prerušava u Tonija, ličnog trenera (uloga koja pripada biznis svijetu ćerke), a zatim i u bugarsku narodnu ritualnu masku, da bi prevazišao generacijski i svjetovni jaz između ćerke i sebe, a ona, čiji svijet opstaje na preciznom izvođenju uloga (ima trenera za govor tijela, vježba prezentacije poslovnih strategija kod kuće i sl.), može prihvatiti samo prerušenog oca, dok sama ide putem oslobađanja od svoje uloge – što vodi samo promjeni firme, ali ne i potpunoj ličnoj transformaciji.
Drugi trag je sličnost lika Erdmanove ćerke Ines (Sandra Huler) sa likom Mišel (Isabelle Huppert) iz ovogodišnjeg Verhovenovog (Paul Verhoeven) filma “Elle”. Objema se može postaviti pitanje koje otac u “Toni Erdman” postavlja Ines: “Da li si ti uopšte ljudsko biće?” Ovdje se to odnosi na neljudskost i bezlični pragmatizam života, koji podrazumijeva posao konsultanta velike firme. To se odnosi kako na opsjednutost poslovnom efikasnošću tako i na narko-alkoholnu vikend-ekstazu koja slijedi efikasnost te i na sve specifične rituale korporativnog svijeta između. U “Elle” je isti slučaj: Mišel je uspješna poslovna žena koja ne dozvoljava da joj išta oduzme moć i dostojanstvo, bilo to majčinstvo, prošlost, seksualnost ili brutalno silovanje. I u oba filma se ne radi o osudi takvog držanja i takvog načina života. Takva osuda korporativnog svijeta bila bi površna i propustila bi da se ozbiljno bavi ovim folklorom savremenosti, koji okupira većinu uspješne filmske fikcije danas (“House Of Cards”, “Mad Men”, “The Girlfriend Experience”, pa i “Game Of Thrones”), po svojoj prirodi su istraživanja savremenog makijavelističkog biznis mentaliteta).
U odnosu ova dva traga javlja se ono što ovdje možemo nazvati njemačkim humorom. Ines je, kako i rediteljka sama svjedoči, tipična njemačka poslovna žena. Ona je efikasna, hladna, neženstvena. Tu su nam pretpostavke o Nijemcima na mjestu. Otac, vraćajući ritualnost u neritualni građanski život (oblači kostim, igra ulogu), izaziva ćerku na promjenu. Tu nastaje komedija. U trenutku kada Ines počne da prati očev primjer, da prihvata njegovo ludilo i želju za promjenom, dobijamo ekvivalent gole Angele Merkel koja pjeva hitove Vitni Hjuston u Bundestagu. Katarzično bi bilo vidjeti Angelu u tom izdanju, pogotovo za Njemačku. I upravo je takav doživljaj ovog filma – germansko-katarzičan. Zamisliti Francuze u ovakvom scenariju bi bilo banalno. Kod Nijemaca to “radi”. Čini se da je Maren Ade prihvatila Čaplinov izazov (The Great Dictator), onako kako ga je i Rajner Verner Fasbinder (Rainer Werner Fassbinder) prihvatio i “pounutrila” komičnu kritiku njemačke ozbiljnosti. Zasluge joj idu zato što je to uradila preko Endija Kofmana.
Kada se lične transformacije dese, dolazi nam kraj filma, koji ih poništava. I tu je ono što čini ovaj film i zbunjujućim i neefektivnim i značajnim. Promjena odnosa koju su otac i ćerka postigli je prolazna. Ni njen, ni njegov život, a ni njihov odnos, neće biti ono što bismo mi htjeli. Sve što se desilo je bio tren. Ona je našla novu firmu i vratiće se svom ritualu. On će ostati tata/luda, kakav je i bio.
Maren Ade naglašava da je otac lik koji pripada prvoj postratnog generaciji Nijemaca, koja je činila sve da bi napravila otklon od nacional-socijalizma i svakog njemačkog etosa, koji bi se doveo u vezu sa njim. Odatle naglasak na humoru i luckastosti – oni služe kao amajlije protiv starog germanizma. A, Ines pripada generaciji koja je prevazilaženje i tog stava. Onoj koja vraća njemačku pragmatičnost (ovo se odnosi i na vodeći položaj Njemačke u EU, koji nam se u filmu daje u epizodi sa naftnim bušotinama u Rumuniji) i stvara otklon od kulturnog liberalizma po svaku cijenu, ali koja se potpuno iz kulture sklanja u korporativni svijet. Ade ne daje prednost ni jednoj ni drugoj generaciji. Ona smatra da su obje vrste ljudi potrebne.
To je još jedna stvar koja ovaj film čini neobičnim: on nam ne nudi poistovjećivanje sa jednim likom po svaku cijenu. Iako je otac pokretač radnje i komični faktor, film ne navija isključivo za njega. Kada nam da katarzični tren u kojem Ines kao djevojčica progovara: “Tata”, film se vraća na staro, na daljinu i prepreke u odnosima i govori nam da je to sve što ćemo dobiti u tih tri sata samo taj trenutak. Ovo stvara osjećaj nefokusiranosti filma, koji je pojačan i njegovim dekomponovanim i na trenutke banalnim kadriranjem. Sada, možemo od te nefokusiranosti izvući snagu filma, vjerovatno pod uslovom da nas je kupio svojim humorom, ali nefokusiranost može i da pobijedi, daveći humor u sebi – možda je ova sredina odlika tog neuhvatljivog njemačkog humora. To će vjerovatno i biti linija koja će podijeliti gledaoce – na apsolutno “da” ili apsolutno “ne” filmu.
Mi ćemo uživati u činjenici da ovakva ljupka ludost od filma vlada sezonom nagrada.
