Stariti dobro u Holivudu je umjetnost.
Ovo važi i za dame i za gospodu, i za glumce i za reditelje – bar što se tiče profesija koje nose obavezu pojavljivanja pred kamerama (to su domeni u kojima vam sindikati i Džimi Hofa ne mogu pomoći). Nekima karijera ostane vezana za djetinjstvo, pa publika ili oni sami sebi nikad ne oproste odrastanje. Najčešće karijera ostaje vezana za ikonu mladosti, pa se tako u starom Holivudu razvio čitav relikvijarni kult oko ostarjelih zvijezda – one su starile i umirale, držeći se dalje od oka kamere o kojoj su bili okorjelo ovisni. Deni Devito (Danny DeVito) nema tih problema. U svijetu u kom su tijelo i transformacija svetinje, on je nadživio karijere mnogih, ostajući uvijek Deni Devito – čovjek tjelesno određen Ferbanksovom bolešću, koja ograničava rast kostiju.
Iako ga možemo gledati u “Uvijek je sunčano u Filadelfiji” (“It's Always Sunny In Philadelphia”) i radovati se komičnoj vještini i vedrini ovog čovjeka, neću da pričamo o Deniju Devitu glumcu, jer hoću da pričamo o Deniju Devitu reditelju. Ovaj čovjek ima odličnu rediteljsku karijeru i o njoj se mora govoriti!
Sve što je režirao ste sigurno gledali, iako vjerovatno niste ni pomislili da baš on stoji iza tih filmova, ukoliko ste uopšte znali da se ikada uhvatio – zvanično se njegovom imenu pripisuju 23 režirana filma, od kojih je sedam dugometražnih, a ostalo su kratki i kratki TV filmovi. Njegova rediteljska filmografija – “Igra gledanosti” (“The Ratings Game”), “Baci mamu iz voza” (“Throw Momma from the Train”), “Rat Rouzovih” (“The War Of The Roses”), “Hofa” (“Hoffa”), “Matilda” (“Matilda”), “Smrt Smučiju” (“Death To Smoochy”) i “Dupleks” (“Duplex”) – odlična je za zimska praznična gledanja.
Ne iznenađuje činjenica da se većinom radi o komedijama i da je sam glumio u svakom filmu (čak i u “Dupleksu”, gdje se ne pojavljuje, ali ga čujemo kao naratora), ali iznenađuje nas film “Hofa” i od njega treba početi.
“Hofa” (“Hoffa”) 1992.
Ovo je film kojim je Devito preuzeo svu svoju kreativnu odgovornost i odlučio da kaže nešto više od izvanrednih komedija kojima nam je do tada govorio. Da je riječ o tom “nešto više”, govori nam već i činjenica da je scenario napisao Dejvid Mamet (David Mamet), pulicerski i brodvejski loš momak, inteligentnih barutskih dijaloga i kratkog fitilja, koji uvijek ima šta da kaže o politici i kulturi SAD-a. Nakon Mameta, obratite pažnju da je direktor fotografije Stiven Baram (Stephen H. Burum), koji je odgovoran za “Nedodirljive” (“Untouchables”), “Karlitov put” (“Carlito's Way”) i “Zmijske oči” (“Snake Eyes”). Izbor De Palminog (Brian de Palma) direktora fotografije, koji se dokazao snimajući periodnu dramu smještenu u isto vrijeme kao i “Hofa”, nama govori da je Deni imao ambiciju i predanost ovoj temi. Ali, Deni Devito i mučenička ikona američkog sindikata i radničke klase Džimi Hofa? Kako sebi objasniti da je on reditelj ovog od svih filmova? Odgovor se vjerovatno krije u Denijevom porijeklu – rođen je u Nju Džerziju, pa naklonost heroju raničke klase ima potpunog smisla (nadam se samo da zbog toga neće snimiti film o Džonu Bon Džoviju).
Ovaj, meni izuzetno drag film (Džek Nikolson je odličan kao Džimi Hofa) nije sjajno prošao ni kod publike, ali ni kod istoričara i upravo tu možemo tražiti Devitovo mjesto u ovom projektu. Ni oni koji su očekivali istorijski realizam, ni oni koji su očekivali “Nedodirljive” nisu otišli kući srećni. Devito je stvorio dobroćudnu bajku od istorijske ličnosti, koju očigledno smatra ličnim herojem, a zato mu je trebao De Palmin direktor fotografije. Ovo insistiranje na pravljenju igre i bajke je rukopis i potpis Denija Devita. Način na koji je izašao na kraj sa svojom najvećom rediteljskom ambicijom nam tako otkriva njegov najveći kvalitet – onaj koji ga izdvaja i kao glumca – bajkovitost.
Ovo sada može izgledati snishodljivo (izbor riječi, izbor riječi) na isti način kao kada bismo kazali kako je Piteru Dinklidžu mjesto samo u fantaziji ili Srednjem vijeku, ali i jedan i drugi su se pokazali kao glumačke veličine (izbor riječi, izbor riječi) upravo nadilazeći svoje pojave. Bajkovitost na koju ciljam je specifično filmska, a nalazimo je u djelima kao što su “Čarobnjaka iz Oza” (“The Wizard Of Oz”), “Njegova djevojka Petko” (“His Girl Friday”), “Arsenik i stara čipka” (“Arsenic And Old Lace”), “Crvene cipele” (“The Red Shoes”), kao i u čitavoj glumačkoj karijeri Devita. Pogledajte ga u Hensonovom “Povjerljivo iz L.A.” (“L.A. Confidential”) – to je film u kojem udarce i krv osjećate na svojoj koži, a jedini koji opušta tenziju pesnica i hiruških noževa, i čini od tog prljavog Los Anđelesa nešto što bi moglo ličiti na mjesto iz bajke je Deni.
I kada je pokušao biti “najozbiljniji” što može biti, sa Hofom, Devito je napravio solidnu bajku od života čovjeka čije samo ime priziva socijalni materijalizam u stilu – mimo njegovog gangsterskog šarma koji mu daje ikoničnost na kojoj je Devito i insistirao.
“Rat Rouzovih” (“The War Of The Roses”) 1989.
Bajkovitost vjerovatno dolazi iz Denijevog insistiranja na estetici koju su stvorili filmovi klasičnog Holivuda, i to komedije borbe polova. To su, prije svega, filmovi koji su svjesni sebe – koji znaju da su filmovi. Ova svjesnost donosi jednu slatku frivolnost i slobodu izraza koja očarava. I tu nas čeka drugi trag Denijevog stila – komedija borbe polova i “Rat Rouzovih”.
Ovaj film se mora gledati. Ketlin Tarner (Kathleen Turner) je u svojoj najboljoj ulozi, prije nego što je progutao alkohol i tako uništio jednu od najljepših i najsposobnijih glumica osamdesetih. Majkl Daglas (Michael Douglas) je u svojoj najboljoj Majkl Daglas ulozi – ako je ikada igrao išta drugo osim sebe, a nije. I, naravno, Deni Devito, kao advokat, moderator i narator.
Obratite pažnju na Devita kao naratora i Stivena Barama koji je opet u ulozi direktora fotografije. Scene u kojima nam Deni pripovijeda priču ovog filma su citat snolikih studijskih bajki zlatnog Holivuda, a la “Prohujalo sa vihorom” (“Gone With The Wind”), bronzanih zalazaka sunca i Edvarda G. Rodinsona u Fric Langovom “Žena u izlogu” (“The Woman in the Window”) sa njegovom kamerno-ugodnom distancom pred snolikom avanturom.
Deni nam govori da je brak rat i da je brak duel koji, ako se istjera do kraja, vodi do krvave smrti. Ali, kako zabavno krvave smrti! Ovo je definitivni film o braku, zaboravite na “Kramera protiv Kramera” (“Kramer Vs. Kramer”). Ali, Deni od bračnog krvoprolića pravi šarmantnu bajku. Ovo je topao film, čak i kada se truju ručkovi i gaze kućni ljubimci.
