Volim filmove koji imaju stvarnu, istorijsku pozadinu. Volim, jer se u njih uloži mnogo (više?) vremena, novca i truda, volim jer reditelj nije film shvatio kao “samo još jedan projekat“, već događaj ili ličnost o kojoj snima film u njemu izaziva poštovanje i, samim tim, ima veću odgovornost da priču ispriča na najbolji način na koji može, i više od toga. Volim, jer je stvarno.
Ali, ovaj tekst nije o filmovima koji su bazirani na istinitim pričama. Ovaj tekst je o pjesmama sa takvom pozadinom. Logično je: niti filmovi mogu bez muzike, niti muzika može bez filmova, niti ja mogu bez ijednog od to dvoje.
Između ostalih, jedno pitanje mi se dugo vrzmalo po glavi: zašto ljudi gotovo po automatizmu ostanu na kanalu kad pročitaju ono “based on a true story“? Zašto baš ti filmovi mnogo brže zaokupljaju pažnju gledalaca?
Kažem “vrzmalo“, dakle prošlo vrijeme. Shvatio sam, nakon što sam sam sebe uhvatio kako redovno “Šindlerovu listu“ guram na “Moju listu (omiljenih filmova)“, kako uvijek mogu gledati “Posljednji kralj Škotske“, kako u kafanskim raspravama vječito stajem u odbranu (za mene velikog) filma “The Big Short“… Bla bla, truć truć.
Dobro su poznate priče o “Selmi“ Vlade Dijaka koju je otpjevalo Bijelo dugme, o Dušku Trifunoviću i Bebeku posvećenoj “Šta bi dao da si na mom mjestu“… Pa, čak i o Kanjeu Vestu (Kanye West iz faze kada je još i imao nešto mozga) i njegovoj “Through the Wire“ nakon saobraćajke… Postoje i mitovi, poput onog da je “Jedino moje“ Bore Đorđevića posvećena rakiji, kao i nagađanja koja se autoru toliko popnu na glavu, da popizdi i izjavi kako “pjesma zapravno nema nikakvu pozadinu, niti značenje“, što je uradio Deron Malakijan (Daron Malakian) iz System of a Down kada je svojevremeno dao izjavu o pjesmi “Aerials“.
Ovdje ćemo pričati o jednoj od pjesama sa istinitom pozadinom.
U pitanju je jedna od najpopularnijih i najljepših balada Erika Kleptona (Eric Clapton) za koju on sigurno i dan-danas žali što je snimio. Govorim o akustičnom remek-djelu “Tears in Heaven“.
Možda vam je teško povjerovati u to, jer on danas izgleda kao komšija od kojeg povremeno posuđujete čekić, ali čika Erik je nekada bio tipična rokenrol zvijezda. Šta to znači, osim da nije mogao da kupuje cigarete, a da ga ne saleti horda obožavateljki? To znači, dragi moji, da je čika Erik volio da pije. Toliko je volio da pije, da je jedan period svog života posvetio isključivo tome. Radio je on i druge stvari, poput šmrkanja bijelog praha, uništavanja hotelskih soba, tuča. Ipak, od svega mu je najdraže bilo gledanje u dno čaše.
Klepton je u karijeri mijenjao gradove, Stratokastere, muze, bendove… Samo to dno je bilo konstanta. Nekoliko puta je zbog tog dna dospijevao upravo tamo gdje ispičuture najčešće dođu – na dno života. Do kraja osamdesetih, Klepton je već razvio reputaciju notorne pijanice koja često upada u probleme sa zakonom.
Nakon novinskih naslova “Erik Klepton – previše pijan da bi svirao“ i izjava poput “jedini razlog zbog kojeg nisam počinio samoubistvo jeste to što sam znao da neću više moći da pijem nakon što umrem“, Mr. Slowhand odlazi na rehabilitaciju.
Tamo se prvi put iskreno suočava sa svojom sudbinom, sa kojom se nikada nije sasvim pomirio. Jer, vidite, kada je Erik bio mali, na vrlo grub način je naučio da su njegovi roditelji – njegovi baba i deda. Majka je pred kraj II rata imala aferu sa “neznanim junakom“ kojem se nakon toga gubi svaki trag. Od tog saznanja, Erik je naučio da vjeruje samo sebi i svojim prstima.
Ko zna da li bismo ikada slušali (recimo) “Bad Love“ da je porodica Klepton bila funkcionalna. Uostalom, zar nije to slučaj sa mnogim umjetnicima? Njihov unutrašnji nemir iskače ispod kože i našim čulima donosi ljepotu. Okrutno, ali je tako.
Nego, da se vratimo na pjesmu.
Sredinom osamdesetih, u Kleptonov život ulazi Lori del Santo (Loredana “Lory“ Del Santo), italijanska ljepotica, tada model i glumica. Kako to obično i bude u rokenrol svijetu, on je bivao sa njom i sa svojom tadašnjom suprugom (bivša žena Džordža Harisona – da upotpunimo ovu sapunicu!), i ko zna još sa kim… Sa Lori je 21. avgusta 1986. dobio sina Konora (Conor). Bez obzira na to, Klepton ponovo upada u staru rutinu, zvanu “SIPAJ!“ Nastavio je da upropaštava svoj i živote drugih, dok ga sve njegove žene nisu ponovo otjerale na rehabilitaciju. Tamo mu je opet “svanulo“. Doduše, pronašao je Boga, pa bi se moglo reći da je samo promijenio izvor ovisnosti, ali to je već neka sedma priča.
Iz rehabilitacije ponovo “izlazi kao pobjednik“ i 1989. objavljuje danas kultni “Journeyman“, album sa dva #1 hita. Dvije godine nakon toga, Erik je boravio u Njujorku. Mrtav trijezan i praznično raspoložen (provodio je Uskrs u obilasku grada i luna-parkova sa sinom), odlučio je da bude malo bolji tata.
“Sada razumijem šta znači biti otac”. Tako je barem napisala Lori u svom dnevniku, u unosu od 19. marta 1991. Samo dan nakon toga i odluke da Konor ide sa tatom u London, gdje će ovaj učiti kako da bude otac i uživa u svakom trenutku tog osjećaja, Konor je pao kroz otvoren prozor maminog stana na 53. spratu. Poginuo je na licu mjesta, samo nekoliko minuta prije nego što je Erik došao da ih vidi još jednom, prije puta u London.
Izgleda da za neke stvari ipak može biti kasno.
Neko vrijeme, Klepton je bio neutješan i povučen. Želio je da se vrati svom starom đavlu – čaši. Ipak, odlučio je da svoj bol i bijes kanališe u drugom pravcu: zajedno sa Vilom Dženingsom, napisao je “Tears in Heaven“, pjesmu koja je pokupila gomilu nagrada, dobila još veću gomilu verzija (među kojima je i jedna na našem jeziku, legendarnog Dušana Prelevića) i rasplakala mnoge, bezbroj puta.
Evo joj prilika za to, još jednom.
Sam Klepton pjesmu ne izvodi od 2004. Kaže da je uspio, baš uz pomoć nje, da preboli Konorovu tragediju i svoju glupost.
In other news…
Erik Klepton je 1998. osnovao centar za odvikavanje od droge i alkohola na ostrvu Antigua, koji nosi naziv “Crossroads”. Izbor naziva je više nego zanimljiv.
AUTOR: Igor Kalaba
