Pošto sam pleo jeremijade oko krize američkog filma i prognanstva američkog sela i radnika sa srebrnog ekrana, sada hoću da ukažem čast izuzecima koji su nas snašli u prošloj godini. Ovaj put samo o jednom izuzetku, za mene najzaslužnijem pažnje – “Certain Women” u režiji Keli Rajhart (Kelly Reichardt).
Filmom je nekako najlakše izraziti usamljenost i udaljenost – samo upalite kameru i zagledajte je dugo i uporno u bilo šta i možete se pohvaliti djelom koje svašta dovodi u pitanje, svašta ima da kaže i sve nas smara do groba. I kada nemate novca za kvalitetnu produkciju ili nemate mašte za intrigatnu i zategnutu dramaturgiju i karakterizaciju, statični i dugi kadrovi, neizražajni i mutavi likovi uvijek su jeftin spas. U to ime možemo reći da je teško napraviti smislen i iskren film o usamljenosti, splinu, crnoj žuči i nihovoj široj familiji. Nisu filmovi crvljive udice da se olako nadate da se vaše spretno eksploatisanje statike i jada neće razotkriti kao ispraznost – svaki iskusni gledalac to vidi, a svaki neiskusni će (ako takvih danas i ima) s punim pravom izaći sa projekcije. Ili kliknuti “stop”.
“Certain Women” je rijetka vrsta – bogat, humoričan, otvoren, nježan, direktan i pošten film o usamljenosti usred nemilosrdno široke visoravni američke države Montana. Keli Rajhart je već veteran istraživanja američkog pejzaža (posebno je posvećena državi Oregon) i američkog sela. Ovdje ona miljenicu periodnih melodrama i vesterna, Montanu, izvrće kao rukavicu, da nam pokaže kakva tuga se može naseliti uz topla ognjišta kućica na vjetrometini. Koeni (Ethan and Joel Coen) su prije Rajhartove tražili okrutnost u protestantskoj učtivosti neučtivog sjevera SAD i stvorili kultnu komediju “Fargo”, koja kao da je izašla iz pera Kormaka Mekartija po insistiranju na nihilizmu nekad hrišćanskih zajednica. Keli ide svojim putem i ne traži filozofiju niti manirizam, ali parira Koenima u humoru.
(Možda je pogrešno citirati Koenove, možete posmisliti da se radi o istoj vrsti zabave – “Certain Woman” može biti zabavan film ako odlučite da se pustite u njegov mileći ritam, ali je daleko od filma Koenovih.)
Braon, oker, tamno-siva i tamno-plava – boje i oko i duh u “Certain Woman”, koji čine tri slučajno povezane priče o usamljenosti i čežnji za zajednicom.
Da nam ne govori o čežnji za zajednicom, film bi mogli optužiti za banalizovanje sela i za građansko patetisanje sela – pristup od kojeg pate mnogi slični filmovi. Jednostavno ne stoji da je princip života na selu jad i malodušje – sa takvim stanjima duha se ne preživljava na selu. Temelj sela je uvijek zajednica. Keli, međutim, slično Kormaku, hoće da govori o onima koji ne mogu da nađu zajednicu i pokušavaju da pripadaju u kraju gdje mjesta razdvajaju stotine milja.
Treća priča filma je najsnažnija i kapa dolje, do zemlje i pod zemlju, mladoj Lili Gledstoun (Lily Gladstone) za ulogu rančerke – ona je srce filma. Scene sa njom i Kristen Stjuart (Kristen Stewart) su najbolje u filmu. Gledstoun želju za zajedništvom i razumijevanjem nosi u očima, a Kristen zajednicu odbija očima (onim istim tupim pogledom kojim klizi od “Sumraka” do svitanja – šalim se, imala je odličnu godinu i gradi sebi solidnu karijeru).
Toliko snažnih glumačkih momenata – Džered Haris (Jared Harris) kao obespravljeni radnik (komično srce filma), Lora Dern (Laura Dern) u teškoj ulozi njegovog advokata i jedinog prijatelja, Rene Oberžonoa (Rene Auberjonois) kao dementni Albert, Mišel Vilijams (Michelle Williams) koja ima čudnu ulogu u ovom filmu i koja već treći put staje uz Keli Rajhart.
I evo sela, pejzaža, malih gradova, malih ljudi, tihih patnji i teških radnika, u svakom kadru. Ne zavirimo ni za trenutak u imaginarni svijet metropola. Nadam se da će nam nova godina dati još ovakvih filmova, makar da bi nas prestali ubjeđivati kako samo Istočna Evropa, Balkan i Bliski Istok krvare i pate po selima i nemaju pravo na filmsku (građansku) sreću, koja je isključivo rezervisana za zapadni dio planete – neka se situacije obrnu, makar u šali.
