Dejvid Bouvi (David Bowie) je otkrio da je njegov rak terminalan, tj. da se ne može izliječiti ili adekvatno tretirati, tri mjeseca prije nego što je preminuo, barem ako je suditi prema dokumentarcu koji će biti objavljen povodom godišnjice smrti slavnog Starmena.
Film “David Bowie: The Last Five Years” – čije je prikazivanje zakazano u subotu naveče 7. januara na kanalu BBC2, samo dan prije pjevačevog 70. rođendana – otkriva da je Bouvi saznao da će njegov tretman biti obustavljen, dok je snimao spot za svoj posljednji singl “Lazarus”.
Bouvi je napustio ovaj svijet 10. januara 2016, svega par dana nakon 69. rođendana i objavljivanja svog 25. studijskog albuma “Blackstar”, čuvajući u tajnosti svoju bolest od svijeta.
“Dejvid mi je rekao: ‘Samo želim da napravimo jednostavni video izvođenja'”, kaže Johan Renk (Jonah Renck), režiser spota za numeru “Lazarus”, koju krase Bouvijevi stihovi kao što su: “Look up here, I’m in heaven”, a koje Bouvi pjeva iz bolničkog kreveta.
Renk insistira na tome da je opšta interpretacija spota – tj. da je pevač nagovještavao da je na samrti – pogrešna, jer je došao sa konceptom nedjelju dana prije nego što je Bouvi dobio svoju konačnu dijagnozu.
“Odmah sam rekao: ‘Pjesma se zove ‘Lazarus’, trebalo bi da budeš u krevetu’. Za mene je imalo veze sa biblijskim aspektom svega toga… nije imalo nikakve veze sa tim što je bio bolestan”, navodi Renk.
“Kasnije sam saznao, nedjelju dana nakon snimanja, kada mu je bilo rečeno da je gotovo, da završavaju sa tretmanima i da je njegova bolest pobijedila”, dodaje Renk.
Ipak, čak i tada, Bouvi nije gubio nadu da će preživjeti rak i još uvijek je želio da napravi nove stvari, i to samo nekoliko nedjelja prije nego što je preminuo, sudeći po onome što kaže Ivo Van Hove, koji je režirao Bouvijev mjuzikl “Lazarus”. On se takođe podsjetio posljednjeg razgovora koji su imali, nakon što je predstava imala debi u Njujorku, krajem 2015. godine.
Van Hove opisuje kako su sjedili i razgovorali u bekstejdžu, uprkos tome što je Bouvi bio primjetno slabiji zbog bolesti.
“Pregurao je noć. Stvarno sam bio ubijeđen da se borio sa smrću i da je želio da nastavi dalje. Nakon toga smo sjedili iza scene i on je rekao: “Hajde da počnemo sa drugim mjuziklom sada, nastavkom ‘Lazarausa'”, kaže Van Hove.
Inače, novi dokumentarni film je rad Frensisa Vejtliija (Francis Whately) i nastavlja priču iz njegovog prethodnog dokumentarca o Bouviju, koji nosi naziv “David Bowie: Five Years”, koji je prvi put emitovan 2013. godine, a fokusiran je na pjevačevih pet najznačajnijih godina, između 1971. i 1983.
Najnoviji Vejtlijev dokumentarni film nudi dublji uvid u rad na albumu “The Next Day” iz 2013. godine te njegovom albumu “Blackstar”, koji je objavljen samo par dana prije Dejvidove smrti, kao i njegovom prvom scenskom mjuziklu “Lazarus”.
“Ovaj period nije niko istraživao, tako da je to bila jako zanimljiva teritorija. Na neki način, izgleda da je Bouvi radio mnogo više u tom periodu nego u bilo koje drugo vrijeme, osim početkom sedamdesetih godina kada je snimio ‘Ziggi Stardust’, ‘Hunky Dory’ i ‘Aladdin Sane’“, navodi Vejtli.
Bouvijeva smrt je šokirala cijeli svijet. Slavni umjetnik je podijelio vijest o svojoj bolesti samo sa najbližima i onim saradnicima koji su to trebali znati iz profesionalnih razloga, kao što su Robert Foks (Robert Fox), producent mjuzikla “Lazarus”, i njegov dugogodišnji prijatelj i saradnik Toni Viskonti (Tony Visconti), koji se inače pojavljuju u dokumentarcu.
Vejtli je naglasio koliko je energije Bouvi ulagao u svoja tri posljednja projekta, a naročito “Blackstar” i “Lazarus”, sve do svoje smrti.
“Često je znao snimati u studiju, a zatim otići i gledati ‘Lazarus’ probe uveče ili je pričao o predstavi ujutro, pa onda išao u studio, a zatim se opet vraćao predstavi. Bio je to prilično izuzetan obim posla”, sjeća se Vejtli.
“Mislim da bi svako htio da kažem da se pojavio u studiju da snima ‘Blackstar’ dok je bio užasno bolestan, ali ne mislim da je bio. Postoje muzičari u ‘Blackstar’ bendu koji to nisu ni znali. Ono što sada znamo je da je bio bolestan, znamo da je bio na liječenju, ali ne izgleda kao da je nekada imalo uticaja na ono što je radio”, smatra Vejtli.
Ipak, može li se pretpostaviti da je bio čovjek koji je napravio sve ove projekte, jer je osjećao da njegovo vrijeme ističe?
“Mi to jednostavno ne znamo”, kaže Vejtli.
Dokumentarac takođe istražuje Bovijev sve nelagodniji odnos prema slavi, koju je prihvatio na početku karijere kao sredstvo za sticanje kreativne slobode, ali u kasnijim godinama je počeo prezirati.
Nakon srčanog udara 2003. godine, Dejvid se skoro u potpunosti povukao iz javnosti. Vejtli kaže da je Bouvi želio da se vrati u London, ali je ostao u Njujorku, jer mu je on omogućavao relativnu anonimnost.
“Ne nalazim čudnim to što je držao svoju bolest u privatnosti. Imao je život kakav je odabrao preko 40 godina i mislio je da je rekao sve što je htio da kaže, nije bilo ničega više”, kaže Vejtli.
Vejtli opisuje kao “pojednostavljeno” pripovjedanje koje su mediji usvojili nakon što je Bouvi umro, u smislu da je “Blackstar” bio pjevačev poklon fanovima za rastanak.
“Još uvijek ne znam da li je on počeo da pravi ‘Blackstar’ prije nego što je znao da je bolestan ili poslije. Ljudi su toliko očajni u želji da ‘Blackstar’ bude poklon za rastank, koji Bouvi namijenio svijetu kada je saznao da umire, ali mislim da je to pojednostavljeno mišljenje. Postoji više dvosmislenosti nego što ljudi žele da priznaju. Mislim da nije znao da će da umrijeti”, smatra Vejtli.
Dodaje da je, međutim, Bouvi morao znati da postoji šansa da se neće oporaviti, tako da je pravljenje albuma sa određenom količinom dvosmislenosti u njemu, Bouvijeva igra mačke i miša igra koju je on uvijek igrao.
Vejtli i Bouvi su se poznavali skoro dvije decenije, nakon što su radili na kratkom filmu na početku Vejtlijeve karijere, a redovno su održavali vezu putem mejla. Bila je to uglavnom razmjena knjiga i preporuka filmova; sve od romana “Kratki i čudesni život Oskara Vaa”, za koji je Džuno Dijaz dobio Pulicerovu nagradu, pa do BBC-jevog dokumentarnog serijala “The Ascent of Man” iz 1973.
Vejtli je rekao je Bouvi čitao knjigu dnevno.
“Sjećam se da mi je jednom poslao mejl o američkom ženskom fudbalu. Ko bi pomislio da je Dejvid Bouvi bio ljubitelj ženskog fudbala? To nije ono što biste očekivali, ali to govori o čovjeku za kojeg nije bilo nečega o čemu nije bio voljan da uči”, naglašava Vejtli.
Dodaje da je Dejvid Bouvi kojeg je on poznavao bio nevjerovatno učtiv, nevjerovatno ljubazan, dobro informisan i potpuno šarmantan.
“Ali, ja bih se zapitao za svakoga ko kaže da ga je zaista poznavao. Mislim da ga niko nije poznavao”, kaže on.
Iz poštovanja prema privatnosti koju Bouvi tako visoko cijenio, Vejtli nije razgovarao sa nekim od članova njegove porodice i film se fokusira na Bouvijevom mjuziklu, a ne njegovom ličnom život. Međutim, on kaže da se nada da je uspio uhvatiti Bouvijevu toplu ličnost, a naročito ponos koji je pevač osjećao, ostvarivši životni san da postavi mjuzikl u Njujorku.
Majkl K. Hol (Michael C. Hall), koji je igrao glavnu ulogu u predstavi, rekao je da je Bouvijevo zadovoljstvo bilo evidentno.
“Posljednja stvar koje se sjećam da mi je Dejvid rekao, nakon zagrljaja i osmijeha poslije premijere predstave, bilo je: ‘Mislim da je ovo večeras dobro prošlo, zar ne?’“, rekao je Hol.
“David Bowie: The Last Five Years” se emituje u subotu 7. januara u 21 čas na kanalu BBC2.
Izvor: theguardian.com
