Rijeka i Novi Sad. Ovi gradovi nisu prijestonice svojih država, ali jesu cijele Evrope.
Vijest da će ova dva grada, jedan za drugim, biti Evropske prijestonice kulture odjeknula je kao najbolja koju je kultura na ovim prostorima čula u posljednjih nekoliko godina. Sada, kada se inicijalno oduševljenje sleglo, tapšanje po ramenima utišalo, a umjetnost ponovo iščezla iz javnog diskursa, postavljaju se dva važna pitanja – kako se to desilo i šta to tačno znači?
Program Evropska prijestonica kulture nastao je 1983. godine kao ideja Meline Merkuri (Melina Mercouri), nekada slavne glumice, a tada ministarke kulture u Vladi Grčke, a sa ciljem promocije zajedničkog naslijeđa i – pogađate – kulture. Od tada, imenovanje za Evropsku prijestonicu kulture dokazalo se, ne samo kao prilika za inkasiranje novca iz EU fondova, već i za dugoročno unapređenje gradske kulturne scene, turističke privlačnosti, ekonomske situacije i imidža u javnosti.
Pa otkud tu Rijeka?
Nekada industrijsku silu, a potom pogrbljenu sjenku same sebe, Rijeku je na mape vratila upravo kultura. Grad od svega 130.000 stanovnika ima Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca sa operom i baletom, koje se na Dan neovisnosti Hrvatske preimenovalo u Hrvatsko LGBT kazalište. Ima kino posvećeno art filmovima, čiji slogan “Proud to be antiplex!” dovoljno govori zašto ga porede sa pariskim bioskopima.
Ima biblioteku koja djecu uči 3D štampanju, Međunarodni festival malih scena čiji su kapaciteti za publiku odavno premali, studije glume koje je pokrenuo Rade Šerbedžija. Ima Damira Urbana i Let 3, Jonathan i Nord. Ima Slavena Tolja i Olivera Frljića. Ima dušu i ima muda.
Suprotno percepciji šire javnosti da se kandidat za Evropsku prijestonicu kulture takmiči protiv cijelog kontinenta, unaprijed je određeno da će 2020. godine ovu titulu ponijeti po jedno mjesto iz Hrvatske i Republike Irske (odabran je Galvej). To ne umanjuje uspjeh Rijeke, jer se ona borila sa respektabilnim rivalima Osijekom, Dubrovnikom i Pulom, sa visokim kriterijumima Evropske komisije, ali i sa reputacijom grada-buntovnika u sopstvenoj državi. Konkurenciju je pobijedila, od stručnog panela Evropske komisije dobila pohvale za sve segmente prijedloga, a država…
“Frljić bi rekao da je ovo pljuska ovoj Vladi i Ministarstvu kulture, a ja mislim i da bi bilo nemoguće zadržati integritet i graditi ozbiljan program kad bismo postupili drugačije i šutjeli o kontekstu u kojem živimo i radimo”, rekao je u jednom razgovoru za Express Slaven Tolj, umjetnički voditelj projekta Evropska prijestonica kulture Rijeka 2020.
A otkud tu Novi Sad?
Dvostruko veći po populaciji, Novi Sad je u 21. vijeku postao višestruko poznatiji na evropskom nivou, iz jasnog razloga koji se zove Exit. Uz nesporno jedno od najvećih mejnstrim muzičkih dešavanja na planeti, Novi Sad je dom i Festivala uličnih svirača, koji ujedinjuje anonimne umjetnike sa svjetskih drumova i muzičke zvijezde sa velikih bina.
Ovaj grad spaja Međunarodni festival proze i Dane Brazila, Sterijino pozorje i Cinema City, najstarije srpsko pozorište i internacionalni festival posvećen alternativnom teatru, kult Obojenog programa, Atheist Rapa i Ritma nereda sa raznovrsnošću novijih snaga poput bendova Azil 5, Wolfram ili Dojo. Baš u skladu sa svojom živopisnom istorijom, grad je i u kulturnom smislu mješavina različitih uticaja, inicijativa i ideja, prošlosti i budućnosti.
Opet, suprotno informacijama koje kruže u javnosti, ne, Novi Sad neće postati prvi grad izvan Evropske unije sa titulom EPK. Nju su već ponijela mjesta iz Norveške (Bergen 2000. i Stavanger 2008), Islanda (Rejkjavik 2000) i Turske (Istanbul 2000), država koje se takođe nalaze sa druge strane EU granica.
Za razliku od Rijeke, stručni panel je imao podosta preporuka za izmjene i dopune novosadske aplikacije, ali je predloženo bilo dovoljno da “srpska Atina” dobije preporuku ispred Herceg Novog. Tako će se Novi Sad 2021. naći u društvu rumunskog Temišvara i grčke Elefsine, preostale dvije prijestonice u ovoj godini.
Šta priprema Rijeka?
Rijeka namjerava da do 2020. godine postane “Luka različitosti”. Pod ovim imenom se skriva sedam velikih i sijaset manjih projekata.
Jedan od nosećih je “27 susjedstava”, unutar kojeg će se povezati upravo toliko dijelova grada, okolnih mjesta i ostrva te u njih smjestiti dio planiranih aktivnosti. Važna lokacija postaće i “Ciglena kuća”, oživljeni dio bivše fabrike, koji će postati dnevni kulturni centar za mlade sa mnoštvom radionica, događaja i sadržaja te dugoročnim ciljem da novim generacijama služi kao portal za drugu dimenziju zvanu “umjetnost”.
Preko puta “Ciglene kuće” naći će se “Kuhinja”, art-prostor posvećen sve aktuelnijoj temi migracija. Kroz niz izložbi, mini-festivala i događaja, na krčkanje u “Kuhinji” će biti pozvane i riječke žene koje odlaze u Trst da njeguju vremešne Italijane i navijači među kojima se javljaju rasistički ispadi, iako u klubovima za koje navijaju igraju mladići iz Afrike.
Program “Dopolavoro” baviće se pitanjem grada koji je izgubio 25.000 radnih mjesta, ali dobio 20.000 studenata, dok će “Slatko & slano” inovativnim rješenjima donijeti novi šarm zapuštenim obalama Rječine.
“Lungomare” će biti neobični muzej sa 15 instalacija postavljenih na različitim mjestima u i oko Rijeke. Lokacije će biti uvezane TV ekranima sa živim prenosom situacije na svakoj od njih te savremenim aplikacijama i raznim prevoznim sredstvima pomoću kojih se znatiželjni mogu otisnuti na jedinstven obilazak nesvakidašnjeg muzeja.
Rijeka ne bi bila Rijeka kad ne bi iskoristila priliku da 2020. godine obilježi i stogodišnjicu osnivanja Slobodne Države Rijeke, i to kroz “Doba moći” – brojne performanse na lokacijama koje simbolizuju totalitarne režime, od D'Anuncijeve palate do Golog otoka.
A šta priprema Novi Sad?
I Novi Sad se uhvatio u koštac sa prošlošću, nazvavši svoj koncept “Za nove mostove”, tako jasno ukazujući na posljedice NATO bombardovanja, ali i na potrebu ponovnog međusobnog povezivanja. Tako se i četiri podcjeline zovu “Most novog pravca”, “Most duge”, “Most slobode” i “Most nade”.
Svaki od njih će imati svoj noseći projekat, a za prvi su to kreativni ambasadori – grupa umjetnika iz Novog Sada i Evrope, koji će predstavljati Evropsku prijestonicu kulture i posjetiti je tokom ove godine. Ključni segment “Mosta duge” biće aktivnosti u Kapeli mira, u Sremskim Karlovcima, gdje je predviđen forum ministara kulture, filozofa i sociologa, ali i brojne diskusije između (naizgled) suprotstavljenih društvenih subkultura.
“Most slobode” vodiće do pokretanja Youth Creative Polisa, urbane kreativne zone u trenutno zapuštenom dijelu grada, koja će postati poprište koncerata, izložbi i promocija knjiga. Projekat “Moba” biće kičma “Mosta nade”, a podrazumijevaće uređenje kvartova u saradnji sa lokalnom zajednicom, oživljavanje građevina nacionalnih manjina te dovođenje umjetnika iz cijele Evrope radi kreativne transformacije javnih gradskih površina.
Možda i zanimljiviji od nosećih jesu neki od pratećih projekata. Tako će, recimo, Novosađani moći da se fotografišu u retro-studiju na otvorenom, dok će u njihova naselja tokom cijele godine svraćati market karavan, donoseći radionice i prodavnice dizajnerskih proizvoda i kulinarskih specijaliteta. Igrališta širom grada dobiće velike muzičke instrumente za najmlađe, “Hakać” će uklopiti hackathon u pravljenju ćiriličnih fontova i izložbu primjenjene umjetnosti na ovom pismu, oživjeće festival mladih bendova “Boom”, dok će kroz dramske radionice u stvarnost biti pretočene poznate umjetničke slike.
Čemu se možemo nadati?
Studija uspješnosti programa Evropska prijestonica kulture, sprovedena povodom njegove 30. godišnjice, pokazala je da on u većini slučajeva daje dugoročne rezultate. Mnogi projekti pokrenuti kao programske aktivnosti postali su tradicionalni, dok su kulturne scene gradova istinski oživjele.
Interesovanje za umjetnička dešavanja u Liverpulu raslo je za 10% svake godine u periodu prije, tokom i nakon što je ovaj grad 2008. ponio titulu Evropske prijestonice kulture. Zabilježen je i porast od 34% u broju turista, 2% više zabilježio je rumunski gradić Sibiu godinu dana ranije, dok je belgijski Briž 2002. zaradio 42 miliona evra samo od dodatnih posjeta. Izuzetno važan podatak je i to da je imidž svakog od gradova drastično poboljšan. Najplastičniji primjer je britanski Glazgov (1990), koji je od grada sa jednom od najgorih reputacija u državi tokom osamdesetih godina prošlog vijeka, u devedestima postao jedan od vodećih kreativnih centara i najposjećenijih turističkih mjesta.
Novi kulturni objekti i umjetnički sadržaji, priliv turista i novca, poboljšanje imidža u okruženju i inostranstvu… Ne zna se šta je od ovoga poželjnije i potrebnije gradovima našeg podneblja. Rijeka i Novi Sad su tako dobili priliku koja se bez pretencioznosti zaista može nazvati istorijskom.
Tačnije, nisu dobili priliku – izborili su se za nju.
Autor: Nenad Bosnić
