Viržini Efira (Virginie Efira) je ubica. Njena vještina je nemilosrdna, dok je u isto vrijeme baš ta vještina milostiva prema ostatku filma, jer zasjenjuje sve njegove nedostatke.
Opet se moramo vratiti temi ženskih likova, koja je dominirala filmskim pisanjem prošle godine. I Viržini Efira je već bila dio te priče kada je igrala sporednu ulogu u nezaobilaznom Verhovenovom filmu “Elle”. Sa “U krevetu sa Viktorijom” (“In Bed With Victoria”, originalni naslov na francuskom je “Victoria”) ona staje rame uz rame sa Izabel Iper (Isabelle Huppert), a možda je i prevazilazi.
Vjerovatno se nećete složiti sa prethodnom presudom, ali razlog neslaganja će prije doći iz razlike među filmovima nego iz odnosa uloga. Verhovenov film je rediteljski daleko izražajniji i daleko vještije osmišljen. Rediteljka Žastin Trije (Justine Triet) nije manijak vizuelne preciznosti kakav je Verhoven. Njoj je kadar zapostavljen, ali je glumac pažen. Iznenadiće vas kada od Viržini čujete da Trije radi mnogo dublova – do 27, što joj je bio i prosječan broj na ovom filmu – jer će vam se učiniti da se to na filmu ne vidi. Ali, pogledajte Viktoriju. Pogledajte slojevitost lika, koji je i majka, i ljubavnica, i uspješan advokat, i neuspješna majka, i distancirana ljubavnica i katastrofalan pravni branilac. Pogledajte koliko je živa i koliko autentičnosti nosi u svojoj borbi sa gubitkom snage i volje, koja joj ne donosi nikakvu veliku transformaciju niti spoznaju, nego je unosi samo u novi stepen komplikovanosti i korak dalje u preživljavanju.
A ako ostanete neuvjereni tokom filma, sačekajte finalnu scenu u sudnici i nagledajte se vrtložne smetenosti drogirane Viktorije, kako o slamci, isključivo mišićne snage, drži svoj život i svoj slučaj da vise pred strminom bolnog raspada.
Iako je film jedan od onih francuskih komedija koje po svom izgledu klize po uglađenoj površini francuske srednje klase i uvijek u zoni komfora, on je ipak više. To “više” dolazi od dvije stvari: od Viržini i od neobičnog odnosa scena tj. od montaže. Rediteljka je uspjela da nadiđe spomenuti komfor miješanjem i sudaranjem scena koje ćete rijetko vidjeti u ovakvim filmovima. Scene upadaju i ulaze jedna u drugu, nenadano i blatantno. Likovi se obraćaju jedni drugima kroz scene koje su vremenski i prostorno udaljene i nepovezana, razgovaraju unutrašnjim monolozima bez otvaranja usta, ulaze jedni drugima u misli i sl. Zaista neobični postupci za film koji se čini kao tipična frnacuska komedija.
A sama komedija dolazi od saosjećenja koje Viktorija u svom raspadu izaziva. Osim scena sa dalmatincem (psom) i majmunom koji su pozvani kao stručni svjedoci u sudnici, nemate mnogo komedije u filmu koji je vjerovatno više ozbiljna studija depresije nego išta drugo. Ali, depresija nam daje one trenutke kada se iz muke smijemo sami sebi. Najbolje komedije to uvijek i jesu: trenutci kada se možemo smijati sebi i svom jadu, tako ga bar malo nadilazeći. Smijeh je ionako refleks otpora te zato i nosi suze i grčeve – tijelo se nekako samo bori.
O, kako se Viktorija bori i kako joj tijelo pati i kako se uzdiže, znoji, dahće i gubi dah, predaje, zaboravlja i prisjeća kako se opet držati uspravno. Ona je Iper iz “Elle”, ali Iper sa kojom ćete se moći povezati i koja će vam biti drag lik, a ne samo draga uloga.
U isto vrijeme imate i Viržini, koja je bila gost ovogodišnjeg Kustendorfa, na kojem je održala radionicu. Ostavila je utisak zastrašujuće prizemnosti i razoružavajuće normalnosti. Glumica koju treba držati pod okom i čijoj karijeri se treba radovati.
Ista stvar se treba reći i za rediteljku, koja očigledno mnogo zahtijeva od svojih glumaca, a to samo znači da iz njih izvlači najblolje.
Obratite pažnju i na muziku u ovom filmu i pišite nam svoje utiske.
