Mislio sam ovu recenziju započeti i završiti jednim jedinim zapaženjem vrijednim zapažanja u ovom filmu: “Zvučni efekti oružja su baš dobro urađeni”. I jezičko siromaštvo ovoga “baš dobro” i čitave rečenice bilo bi ravno siromaštvu Aflekovog filma. Ali treba opravdati čak i takvu rečenicu. Ili pogotovo takvu rečenicu.
Ali, opet, možda ne moramo nadugo raspredati priču i graditi slučaj, već bi mogli opisati razloge zbog kojih se Aflek treba sramiti, a koji izbijaju iz svake scene, čak iz svakog kadra njegovog “Live by Night”.
Ono što je očigledno je da je Ben odlučio postati jedan od onih glumačkih mogula (power brocker) Holivuda, koji se došli u poziciju prvenstveno producentske i političke, a zatim i autorsko/rediteljske moći i koji od tog trenutka neokrnjeni i čisti samo klize kroz svoje filmove – ne daj Bože da im i kap znoja orosi lice ili da se pojavi kakav nabor na sakou. A Ben je počeo tako elegantno da klizi. Od manovske (Michael Mann) akcije, preko stažiranja u Finčerovoj (David Fincher) mašini sa “Gone Girl” (to su ti poeni za autorske ortakluke), kroz “Betmen protiv Supermena” (“Batman vs Superman”), do bostonske istorijske gangsterske drame.
Ali ovdje on tako besramno klizi, tako da mu to više ne možete oprostiti. Gledate duže od dva sata Bena kako okuplja oko sebe sav talenat Holivuda, samo kako bi on izgledao kul, samo da bi klizio neoštećen, neugrožen, moralno superioran, vizuelno nezasjenjiv, borbeno nenadmašiv, ljubavno nenadljubljen, sentimentalno uzvišen – a i dalje je jednostavni mali Ben, dečko iz Bostona.
Uzeo je sebi Roberta Ričardsona (Robert Richardson), direktora fotografije koji je trostruki oskarovac, a čiji zadatak je bio da učini Bena mračnim, žestokim i da ga smjesti u isto takav “crna je baš crna, kao kod Konrada L. Hola u ‘Road To Perdition’” svijet.
Uzeo je Brendana Glisona (Brendan Gleeson) i Krisa Kupera (Chris Cooper), njihova u kamenu isklesana lica, od kojih ne očekuje toliko glumu, koliko puku prisutnost – “momci samo budite tu i učinite da moj film izgleda autentično, da baš tu budite.”
I slatku, malu El Fening (Elle Fanning) je uzeo, besramnije i prljavije i od Refna (Nicolas Windig Refn) da nam izmami samilost, da nas zasuzi i raznježi, sram ga opet bilo. Kupio je sebi i Zoju Saldanu (Zoe Saldana), kako bi osigurao seksipil sa dubokim moralnim jezgrom – recept za pravu ljubav, ako je ikada tog recepta bilo (a, Ben misli da ga zna). Izvrsnu Sijenu Miler (Sienna Miller) je regrutovao u svoj ženarnik da bi imao kome zajaukati svoje melodramatično “zaaaaaštoooooo?!!!”.
Ali sve što je sebi kupio taj klizeći Ben, koji je naravno i producent i reditelj ovog filma, sve to ne funkcioniše – pokvareno je. Svi ti prelijepi, prelijepo osvjetljeni ljudi, smješteni na prava mjesta uz pravu muziku, drveni su i prazni. Ne oni po sebi. Ne, svi oni svoj posao rade jako dobro. Svi oni pošteno zarađuju svoje honorare i ostvaruju pristojne uloge – Sijena Miler i El Fening čak jako dobre uloge. Ali, Ben! Ben odbija da se znoji. Ben odbija da čini sve što ne klizi. I tako, sve te dobre stvari su obesmišljene, jer Bena ništa ne boli.
Sve ključne tačke, svi dramski čvorovi u filmu su riješeni u rečenici naracije – predstavi vam problem i ona ode u naraciju i kaže “i onda smo pobjegli” ili nešto slično. Linije radnje se napuštaju kada Benu to odgovara – u jednom trenutku ga zanima osveta, u drugom gradnja kazina. U jednom trenutku hoće da bude gangster nad gangsterima, u drugom ostavlja svoje gangstersko carstvo drugaru, riječima: “Sad vam je on šef”. Sram ga bilo. Vjerovatno se film trebao zvati “Deus ex machina”, jer se Benu baš nije dalo graditi smislenu i povezanu priču, već priču koja po volji demijurga/producenta/reditelja/glumca skače od razloga do razloga, od svrhe do svrhe, od besrama do besrama.
Jednostavno je vidjeti da je čovjeku jedini motiv bio “hoću da izgledam dobro u Bostonu u vrijeme prohibicije”. I to je sve. Ništa osim toga on nije htio. I eto, ako je vama do dobro osvjetljenog Bena u tridesetim, a ne do dobre i smislene priče koja će vam nešto značiti, samo uzmite par promo fotografija filma ili čak poster i nagledajte se neokrnjenog veličanstva tog mandarina, koji misli ili hoće da vi mislite da je on i dalje dobri Vil, momak bostonskih ulica.
