Reditelj Anti Jokinen (Antti J. Jokinen) kaže da je samo htio napraviti film “koji će natjerati ljude da se osjećaju jako loše” i to mu je pošlo za rukom. Nakon “Cvijeća zla” (“The Flowers Of Evil”) zaista se osjećate loše, ali pored sve svoje sirovosti i težine svoje teme, taj loš osjećaj vam ne dolazi iz emocionalne snage filma, već od upornosti filma da vas drži u jednoj istoj emociji, a nismo baš sigurni da to trebamo smatrati uspjehom.
“Iako Finska ima jedan od najboljih socijalnih sistema i visok standard života, više od 20 procenata mladih nema gdje da živi. Znam da je teško povjerovati u tako nešto, ali to je istina. O tome sam htio govoriti. Ne zato što ja znam kako je tim ljudima. Ja sam samo četrdesetogodišnji idiot, ali imam empatije za te ljude i bio sam spreman da ih slušam”, kaže reditelj.
Jokinenova empatija ga je odvela u predgrađa Helsinkija, gdje se radnja njegovog filma odvija, a gdje je slušao priče mladih ljudi i od njih izgradio film. Istim mladim ljudima je dodijelio glavne uloge u svom filmu. Dok su sve starije uloge odigrali profesionalni glumci, sva problematična mladež su bili naturščici.
Ovo je priča o generacijskom nasljeđu nasilja i o neizbježnosti nasilja u sredinama gdje se ono sije. Otac ima dva sina, iz dva braka. Stariji je crnac, nosi dredove, diler je i razbojnik. Mlađi je bijelac i panker je – The Exploited su mu omiljena grupa. Problemi sa drogom i zakonom u koje upada stariji brat, neminovno tvore vrtlog nasilja od kojeg pati i strada čitava porodica – pored svih očevih pokušaja da zaštiti svoje bližnje.
Jokinen, koji je studirao u SAD na osnovu košarkaške stipnedije na Univerzitetu Istočne Karoline, je prvenstveno reditelj muzičkih spotova – sarađivao je sa Beyoncé, Will Smith, Missy Elliott, Anastacia, Celine Dion, Kelly Clarkson, Korn, Lordi, Nightwish, Shania Twain i Wyclef Jean. Ta spotovska prošlost je vidljiva u ovom filmu – mnogo je muzike i mnogo montažnih sekvenci, nalik spotovima.
Jokinen je htio da muziku filma zasnuje isključivo na pjesmama grupe The Exploited. Njegov producent je stupio u kontakt sa grupom i pitao ih za prava na osam pjesama koje je Jokinen htio da koristi. The Exploited su odgovorili da može dobiti prava na sve što su oni ikada snimili, samo ako im pošalje gajbu piva iz Finske – što je i uradio. “To je duh panka”, govori Jokinen.
I taj duh panka je osnovni emotivni naboj filma. Film je oštar, živ i sirov. Ali, njegova tragičnost je uspostavljena u početku i nepromijenjena se kreće ka kraju. Pa iako je Jokinen izjavio da mu je namjera bila da nas utopi u loš osjećaj, nismo sigurni da je ova nepromjenjivost kvalitet, te da se mnogo više o temi moglo reći, a da se uopšte ne izgubi loš osjećaj koji je reditelj imao na umu. Onog trenutka kada nas je dovoljno uvjerio u loše stanje likova i društva kojeg su dio i posljedica, imao je prostora da nam kaže još mnogo stvari, da bilo kako obogati svoj film – ili bar da je odlučio da ga skrati. Ovakav kakav je, trajanja od 111 minuta, film brzo počne da nas tlači, pati i smara. Ostajemo uz njega jer on ne pada ni u jednom trenutku, niti raste. Ostanete sa osjećajem zarobljenosti. Reditelj nam može reći da mu je to i bila namjera, ali za tu namjeru bi mu prvih 45 minuta bilo sasvim dovoljno – tu smo već bili napaćeni u uvjereni u priču.
Sam Jokinen, koji je bio gost ovogodišnjeg Kustendorfa, zanimljivija je pojava od svog filma. Bez dlake na jeziku, samokritičan, lud, zabavan i realan Finac. Komentarišući jednu scenu iz filma, u kojoj mladi panker uz The Exploited skače po svojoj sobi sa cigarom u ustima, Jokinen je upitao moderatora radionice koja je održana nakon njegovog filma na Kustendorfu: “Da li ste to ikada radili? Skakali po sobi i pjevali? – Da, naravno. U sobi, ili pod tušem. – A, ne. Ja pod tušem masturbiram”.
Spojite The Exploited sa ovakvim opaskama, uzmite u obzir “Cvijeće zla” i imaćete pred sobom jednu karijeru kojoj se treba radovati.
“Ja ionako još nisam snimio dobar svoj film. Ovi do sada nisu baš dobri”, potvrđuje nam sam Jokinen.
Nadamo se da će jednom snimiti taj “dobar film”.
