Kako sam bio spreman i kako otvoren da se zaljubim u ovaj film. Ali… Da, ali…
Holivudu zaista treba novog entuzijazma i nove snolikosti. Treba mu snolikosti koja nije nadljudska (koja ne dolazi od superheroja – nadljudi) i koja ne dolazi iz svemira ili iz subatomske ravni – treba mu snolikosti koja dolazi iz čistine ljudskosti tj. iz pjesme, poleta, pokreta, iz onog izraza za koji je sposoban sam ogoljeni ljudski instrument. I ovaj film mi se učinio, iz najava, trejlera i priča, kao baš takav enuzijazam. Onaj za koji je Holivud nekad bio sposoban, sa Lubičovim (Ernst Lubitch) filmovima, sa Hoksovim (Howard Hawks) komedijama, a pogotovo sa svojim mjuziklima. Ali, ovo je trebao biti nalet nalik tom prošlom entuzijazmu, a ne njegova kopija ili još jedna pokorna invokacija. Ovo je trebao biti duh starog holivudskog poleta ponovo osmišljen za nas, današnju publiku. Ali…
I nisam jedan od onih koji je skeptičan prema nategnutoj realnosti u kojoj ljudi pjevaju ono što bi inače govorili. Ne, mogu da osjetim šarm takvog svijeta i jedinstvo njegove naivnosti ili sentimentalnosti. To je svijet koji je najlakše provući kroz blato, jer je odlučio da bude naivan. To je djetinjstvo filma – njegovo blesavo zaigrano jezgro. I iz tog jezgra izviru sve one čuvene melodramske (melodramsko u izvornom smislu ovog pojma – igra praćena muzikom) sekvence iz cjelokupne istorije filma, sve one koje ćemo vidjeti u trenutcima svoje smrti, pomiješane sa scenama naših ličnih života – da, već smo dovoljno upleteni u kolektivni san filma, da ćemo umirući vidjeti uvodnu scenu “Kuma” pomiješanu sa slikama svog djetinjstva i plesnu scenu u “Bande a part” sa slikama svojih zavođenja.
Ali, Demijen Čazel (Damien Chazelle) nam nije dao mjuzikl i nije nam dao entuzijazam – dao nam je koncept, o Bože, dao nam je koncept!
Opravdaću svoje uzvike.
Čazel nam idejnu potku svog filma daje u ključnoj dilemi filma. Oba glavna lika, koje tumače Ema Stoun (Emma Stone) i Rajan Gosling (Ryan Gosling), ono su što nazivamo romantičarima. Oni su ljudi zaljubljeni u idealizovanu prošlost (ako drugačija prošlost i postoji), on u čisti džez koji danas umire i ne privlači publiku, a ona se okružuje posterima filmskih diva klasičnog Holivuda, jer i sama želi klasična diva da postane. I oboje su pred izborom: da li da prihvate da njihovi ideali ne mogu preživjeti u sadašnjosti i da prihvate nove forme svojih snova ili da ostanu slijepo zaljubljeni u relikvije i mošti, što bi značilo odustajanje od ikakve isplative karijere danas. U isto vrijeme im karijere prijete razdorom veze.
I ako pogledate godišnja doba njihove veze, koja su ovdje predstavljena kao poglavlja filmske priče, zaleti njihove ljubavi, oni dječiji trenutci zaljubljivanja, predstavljeni su kao čisti mjuzikl. Jesen i zima njihove ljubavi su bez pjesme i predstavljeni su kao čista drama – kao život bez zapjevane naivnosti, koji sebi ne može i ne smije dopustiti takve djetinjarije. Da bi na kraju ljubav nestala, da bi njihovi životi otišli nepovratno odvojenim stazama i da bi im zapjevani dio života ostao kao najdraža uspomena kojoj se mogu vraćati kao što se i vraćamo omiljnim filmovima, a pogotovo mjuziklima – da dopustimo sebi trenutak dječijeg zanosa i prepustimo glave ritmu i vjetru. Uvijek će imati svoje trenutke prošlosti, ali ih nikad više neće živjeti. To je i Čazelov stav o mogućnosti klasičnog mjuzikla u savremenom filmu – uvijek mu se možemo vraćati, ali ga nikada takvog ne možemo oživjeti. Čovjek se predao prije nego što je i pokušao.
Ova dilema se odnosi i na film koji nam je Čazel mogao ili nije mogao dati. Pitanje je ima li smisla davati publici mjuzikl koji je samo replika klasičnog mjuzikla? Ovakav poduhvat je prije par godina izveo film “The Artist” i sa sobom je donio iste dileme i kritike i hvale na istom tragu. Čazel je mogao da napravi mjuzikl koji bi se igrao modernim muzičkim pravcima i mogao je uraditi ono što je i uradio sa “La La Land” – dati nam dekonstrukciju klasičnog mjuzikla i time nam u isto vrijeme dati sam klasični mjuzikl i intelektualno tematizovati i dramatizovati nemogućnost njegovog života danas.
I ovo je sve u redu. Sve stoji. Jako fina ideja i uspješno ostvarena drama mimoilaženja – ona među najsnažnijim filmskim mamcima suza, koji imamo u “Kratki susret” (“Brief Encounter”), “Doktor Živago” (“Doctor Zhivago”), “Prije svitanja” (“Before Sunrise”) i drugdje. Ali…
Problem je što je ovaj konceptualni, ovaj formalni dio filma, jedini koji funkcioniše i jedini koji nam ostavlja modrice. Problem je što onaj mjuzikl dio filma ne radi – nema plesa koji će vas natjerati da želite da plešete tako, da u sobi učite te korake, nema pjesama koje ćemo pamtiti i znati napamet. I što je najtužnije, nema hemije između Goslinga i Stoun. Ona je standardno simpatična i dirljiva, ali i on je standardno hladan (jedan je od onih glumaca koji se ne prilagođava filmu, već čeka film koji će se uklopiti njegovom jedinom izrazu).
I džaba Čazelu sva intelektualna postavka kojom je želio opravdati uvođenje klasičnog mjuzikla u savremeni film, džaba prelijepe, jednostavne haljine, cipele i odijela, džaba slatke boje, džaba sav taj džez, džaba kada vi ne ljubite njihovu zaljubljenost, onako kako ljubite Kerija i Ketrin (“Bringing Up Baby”), Vilijama i Kerol (“My Man Godfrey”), Siliju i Trevora (“Brief Encounter”), Odri i Reksa (“My Fair Lady”), Lesli i Moris (“Gigi”)…
U suštini, imate presimpatičnu Emu i posljednjih dvadeset minuta filma. Ostalo je slabo i tanko – na veliku, veliku žalost, jer trebalo je i moralo je biti drugačije. Nadao sam se, ali…
Rekordni broj Zlatnih globusa i već svima jasna oskarovska šaputanja oko ovog filma su znak da Holivudu treba trag entuzijazma koji bi ga uvezao sa naivnim i čistim sjajem velike prošlosti – i to je plemenita želja. I neka im se ta želja i ostvari. Neka kažu sebi: “Mi smo i dalje to”. Ali, i kada kažu, varaće se, jer pjevaće prosječne pjesme i plesaće koreografije za koje je i Gluvo glamočko čisti i slobodni džez. Ja se samo nadam da će naići neko sposobiji od Čazela i ispuniti ovu želju, jer ona pripada i meni.
