Prošli put smo stali kod Enisovih godina (Garth Ennis). Dvadesetogodišnji Irac je odveo Džona Konstantina (John Constantine) u Belfast, koji je gorio od katoličko – protestanskog sukoba. Ozbiljne teme mladog autora. Glavnom junaku je dodijelio Irkinju, koja je bila dovoljno pametna da sama ostavi Džona na vrijeme. Uveo je i člana kraljevske porodice, koji je izjavio da trebaju Belfast ograditi zidovima i bacati pacovima hranu s vremena na vrijeme. Istog tog aristokratu pokazao je u sado-mazo klubu kako uživa u perverzijama.
Za vrijeme koje je Enis proveo pišući “Konstantina” (“Constantine”), dogodio se i istorijski moment za “odrasle” stripove – pojava Vertigo podetikete 1993. godine. “Helblejzer” (“Hellblazer”) je bio jedan od prvih Vertigo naslova uz “Sendmena” (“Sandman”), “Šejda” (“Shade The Changing Man”), “Animal Mena” (“Animal Man”) i par drugih. Urednica Keren Berger je imala pune ruke posla, jer je takozvana britanska invazija bila u punom jeku. Konačno je “Konstantin” bio odvojen od standardnog DC univerzuma, što je značilo da su nasilje, droge, seks i psovanje bilo dozvoljeno. Sve ove novodostupne kreativne slobode će Gart maksimalno koristiti.
U 63. epizodi Džon je slavio svoj četrdeseti rođendan. Među gostima bilo je i Čudovište iz močvare (Swamp Thing). On je svojim moćima manipulacije nad biljnim životom ubrzao rast male kućne stabljike marihuane u impresivno stablo dovoljno za cijelu zabavu. Ipak, jedan od klošara, Konstantinovih prijatelja, nije stao na tome, već je rekao da bi volio imati dovoljno veliki komad papira da smota cijelo Čudovište iz močvare i popuši ga.
Enis je ponovo odveo Konstantina u Ameriku, gdje je imao spiritualno putovanje s pokojnim Džonom Kenedijem (JFK). Okruženi nebrojenim mrtvim indijancima, gledali su kako Lady Liberty (Kip slobode) siluju ponovo i ponovo. Ujak Sem (Uncle Sam) je bio makro, a Britanija samo još jedna od njegovih kurvi, navučena na heroin. Kontroverzne vizije, svakako, ali scena kada Džon motornom testerom odreže krila anđelu meni je ostalo u pamćenju kao vrhunac Enisovog angažmana na stripu. Moram spomenuti i Stiva Dilona (Steve Dillon), crtača sa ostrva, koji je ilustrovao dobru većinu Gartovih epizoda. Nastaviće raditi sa Enisom i nakon “Helblejzera”, zajedno će kreirati jedan od najpoznatijih Vertigo stripova – “Propovjednika” (“Preacher”). Još jedna beskompromisna kritika Amerike. Prošle godine izašla je i TV serija po ovom stripu, a nažalost, iste godine, Dilon je preminuo.
Sa završenom epizodom broj 83, uredništvo je imalo planove za novog scenaristu. Pol Dženkins (Paul Jenkins) je dobio posao i pisaće strip četiri godine, sve do epizode 128. Moram ti priznati, čitaoče, da nisam ljubitelj ovih stripova. Ima posebna vrsta pisca-plaćenika (posebno na dugovječnim serijalima poput ovog), koji godinama mogu biti zaduženi za neki naslov i apsolutno ništa novo ne donijeti za sto. Njihove osrednje (gotovo reciklirane) priče su ono što urednici žele, važno je samo da strip ostvaruje solidnu prodaju. Američki strip je industrija kao i svaka druga. Ne bih ima zamjerki, da nije u pitanju revolucionaran naslov poput “Helblejzera”. Sama poenta postojanja ovog stripa jeste da se ne igra na sigurno.
Da ne bi bilo da je sve tako loše, Pol Dženkins je uveo ponekog novog lika. Jedan od njih je i prvi Srbin u američkom stripu, koji se, naravno, zove Slobodan. Kako drugačije nazvati srpskog lika 1997. godine. Džon se sprijateljio sa simpatičnim alkoholičarem, koji je patio od post-traumatskog stresa. Čak mu je pomogao da riješi svoje stambeno pitanje. Nije dugo trebalo da Slobodan počne mahati nožem (zaposjednut nečistim silama, praćenim fleševima iz rata). Dženkins je znao da radi na kontroverznom stripu, uvijek sam imao osjećaj da je ova kreativna odluka bila zarad toga i ništa drugo.
Sve ove mirne godine će razbiti kultni Voren Elis (Warren Ellis). Ne Nik Kejvov (Nick Cave) gitarista, već britanski pisac. Elis je prvenstveno poznat po svom naučno-fantastičnom remek djelu “Transmetropolitan”, koji je objavio Vertigo. Za manje od godinu dana rada na “Helblejzeru”, probudiće bijes urednika i sam raskinuti ugovor sa Vertigom. To je pravi pisac, onaj koji razbija status quo u hiljadu malih djelova. Sa samo jedanaest napisanih epizoda (br. 134–143), isprofilisao se kao savršen scenarista “Konstantina” (jedan od mojih omiljenih).
Voren je dao dušu Džonu, stavio ga na stranu anđela (ili me uspio uvjeriti u to). Priča zatiče Konstantina, koji saznaje da mu je bivša djevojka brutalno ubijena. Nije prvi put da Džonu umre neko blizak, ali prvi je put da on nije lično odgovoran (direktno ili indirektno). U maniru pravog okultnog detektiva, saznaje da mu je bivša voljena žrtva Kroulijevskog imitatora (Aleister Crowley), engleskog samoprozvanog maga i poznatog perverznjaka. Džon nema lijepe riječi za starog Kroulija i naziva ga ljubiteljem stražnjica bogatih likova. Elis je bio skeptičan prema optimizmu Blerove (Tony Blair) Britanije (1999. je preuzeo strip), mrzio je njihovu licemjernost i pisao je o Londonu koji on dobro poznaje: Londonu čije su ulice preplavljene narkomanima, prostitutkama i fetusima od istih, i to sa literarnim talentom koji nije pokazao nijedan od prethodnih autora – slikama užasa koje je pisao kao poeziju.
Kulminacija Elisove prve priče “Uklet” (“Haunted”) je vrhunac osvetničke fikcije. Kada se Džon konačno dočepa Kroulijevog imitatora, koji fizički izgleda poput jeftine kopije Konstantina samog, priuštio mu je komad pakla sličan onom koji je njegova žrtva sama doživjela. Nakon dobrih batina (Džon ne vjeruje u fizičko nasilje, njegov prijatelj iz policije je tu da isprlja ruke), natjerao je maga-amatera da pojede sulude količine LSD-ja i zaključao ga u mrtvačnicu, gdje je ležalo tijelo mrtve djevojke. Izgubio je razum. Poetska pravda je na djelu. Na kraju epizode, Džon kaže za sebe da možda nije najprijatniji čovjek kojeg ćete upoznati, ali se trudi činiti dobro.
Izdvojio bih epizodu “Pričati priče” (“Telling Tales”), za koju će se ispostaviti da je posljednja objavljena prije Elisovog raskida ugovora. Konstantin sjedi u pabu, pije pivo, puši cigare i priča novinaru tajnu (okultnu) istoriju Britanije. To je sinopsis cjele epizode, ali za priče koje Džon ispriča – “kontroverzno” je blaga riječ. Kraljica je potomak zmijske rase koja je bila nastanjena u Crnoj šumi, prije nego što su se kotili s njemačkom aristokratijom u 1700. Klasični Elis. Priča o smrti princeze Di, o njenoj mutiranoj maternici (koju su morali učiniti kompatabilnom sa zmijskim sjemenom), a uradili su to kraljevskim dildom sa zmijskim otrovom. Kaže da je sličan imao i Oskar Vajld (Oscar Wilde), samo što je njegov ”ejakulirao” absint. Bil Klinton (Bill Clinton) je svoj naslijedio od Niksona (Richard Nixon). Dildo. Kakav majstor ironije. Znači, princezu Di su ubili, jer je rodila poluzmijskog mutanta, priča da su bebu paparaci fotografisali, ali nije materijal za naslovnicu. Živi u podrumu palate gdje ga hrane prostitutkama. U slobodno vrijeme snima svoj TV šou sa zastarjelom BBC opremom. Na kraju epizode, Konstantin kaže svom najboljem prijatelju taksisti Česu (nadimak po Česu Čendleru, Hendriksovom producentu), kojeg nisam spominjao do sada, iako se pojavljuje od prve epizode i jedini preživi, da je sve to ispričao zarad par besplatnih piva. Magija i malo sranja, to je tajna dobrih priča i ljudi to obožavaju. Po meni, to je srž Džonovog karaktera, a Elis je to majstorski zapakovao. Ako bih trebao preporučiti jednu jedinu epizodu “Helblejzera”, ovo je moj lični izbor.
Iako je ova epizoda “Helblejzera” posljednja objavljena iz pera Voren Elisa, ona nije bila predmet uredničkog spora. Priča “Pucaj” (“Shoot”) bavi se prvenstveno američkim fenomenom pucnjave u školama. Voren je napisao i predao priču malo prije tragedije u Kolumbajnu (Columbine).
Konstantin je izjavio: “Pobogu, oni su samo djeca i jedina moguća reakcija na ovaj lud sjebani svijet jeste da stoje i čekaju metak namijenjen njima”.
Tadašnji direktor DC stripova je lično zabranio objavljivanje priče. Elis nije čovjek koji pristaje na kompromise i sam je dao otkaz. Trebalo je da prođe deset godina da Vertigo konačno objavi ovu priču.
Sljedeći scenarista “Helblejzera” je bio prvi Amerikanac u istoriji naslova – Brajan Azarelo (Brian Azzarello). Poznat je po neo-noar stripu “100 Metaka” (“100 Bullets”) koji je izlazio za Vertigo i kako sam naziv kaže, imao sto epizoda (dugovječniji od “Sendmena”). Brajan je odveo Džona u Ameriku i tamo ga ostavio za vrijeme svog angažmana (“Helblejzer”, br. 146 – 174). Prvo remek-djelo je zatvorska drama “Teška vremena” (“Hard Times”), koju je ilustrovao Ričard Korben (Richard Corben), legenda horor stripa. Strip otvara scena zatvorskog silovanja. Konstantin sam protiv svih. Sve etničke, religiozne i ideološke grupe su tu (jedino poređenje koje mogu napraviti je TV serija “Oz”) i Džon ih ruši jednu po jednu. Jedini stvarni moment opasnosti bio je kada su ga bacili u samicu, gdje su ga opsjedali duhovi svih prijatelja koje je žrtvovao usput. Džon je vrištao: “Dajte mi cigaru gadovi!!!” Razum nije izgubio, ali zato cijela zatvorska populacija jeste. Nakon nereda pri kome se većina čuvara i zatvorenika međusobno poubijala, Džon je sjeo na svoj tron – električnu stolicu – i dočekao FBI agente koji su bili u nevjerici.
Uslijedilo je epsko putovanje po vukojebinama Amerike, gdje se Džon borio protiv neonacista, riješio slučaj serijskog ubice i završio u Los Anđelesu. Brajanov dodatak mitosu je bio Džonova biseksualnost iz mladosti. U priči “Anđeli i pepeo u Gradu Anđela”, Konstantin sreće spodobu iz prošlosti, krivca za sve njegove nevolje u Americi, sado-mazo parodiju Brus Vejna (Bruce Wayne), koji je njegov bivši dečko. Azarelo je pisao strip za odrasle i svoj posao radio je đavolski dobro. Crni humor je bio tu da razvodni scene teškog nasilja.
“Helblejzer” serijal je izdavan dvadeset pet godina (300 epizoda), zato najmanje što mogu da uradim jeste da napišem tekst iz tri dijela, kako bih mogao ispoštovati stripovsku legendu. Do sljedećeg puta…
