Keni Lonergan (Kennteh Lonergan) je jedan od onih pažljivih dramatičara, ali i jedan od onih koji prije svega žele da kao takvi budu slavljeni. On je taj adept Stanislavskog ili njegovih nasljednika, koji gradi tihe mimike u jednostavnim scenama, da bi snažnom i životnom glumom progovorile o svakodnevnim istinama. Ali, prije svega Keni želi da bude priznat i slavljen kao posvećeni slikar životnih istina tj. prije svega želi da bude slavljen. I tokom godina on se toliko kidao i trudio da je postao odbojan u svojim naporima. Sve ovo ne mora ništa značiti i sigurno ne može oduzeti išta njegovim filmovima, ali da bi posmatrali ono što Dejvid Tomson (David Thomson) i F. Skot Ficdžerald (F. Scott Fitzgerald) zovu “cijelom jednačinom” (the whole equation) filma, moramo uzeti i karijeru reditelja i industrijske mahinacije u obzir.
Što se mene tiče, Kenijevo škripavo grabljenje ka vrhu, kako su godine prolazile bez tog veličanstvenog rezultata, postajalo je degutantno i držalo me je na odstojanju. Problem je naročito bio film “Margaret”. Tu je Keni toliko htio da bude veliki, toliko da sitnim stvarima govori o svemu od američke spoljne politike do post-9/11 Njujorka, a jednako toliko mu nije išlo. Od trosatnog urbanog kriptopolitičkog epa, “Margaret” je ostao samo trosatni – i ništa više. Definitivno mu nije pomoglo kada mu je Skorsezi (Martin Scorsese) priskočio u pomoć, tako što mu je posudio Telmu Šunmejker (Thelma Shoonmaker), svoju dugogodišnju montažerku, da “popravi” Kenijev trosatni maraton. Tada sam ga vidio kako očajno želi priznanje, prije nego što ga godine prestignu – ovo je vjerovatno bio i razlog Skorsezijeve naklonosti, jer mora da je vidio dio svoje “oskarovske” muke u Kenijevoj golgoti.
Ali, evo Kenija na vrhu. I evo Kenija zasluženo na vrhu, jer je “Mančester pored mora” (“Manchester By The Sea”) jedan dobar film (da – “jedan dobar film”, a ne “jedan je**no dobar film”).
U jednom trenutku, u jednoj neugodnoj sceni u filmu sa mnogo neugodnih scena, Mišel Vilijams (Michelle Williams) govori Kejsiju Afleku (Casey Affleck): “Nemam ništa veliko da kažem”. Kada saznate da neugodnost njihovog slučajnog susreta nakon mnogo godina dolazi iz prošlog života, u kojem je on svojim pijanskim nemarom izazvao požar koji je progutao njihovo troje male djece, onda vidite kako ova rečenica može nositi veliki značaj. Ona, u stvari, sažima film.
“Mančester pored mora” stoji na najopasnijoj granici – onoj između tragedije i komedije. Loneragn nam daje osmijumski teške trenutke, one u kojima bi, kao što to Aflekov lik i čini, morali htjeti uzeti svoj sopstveni život. Međutim, on te trenutke hoće da utopi u blagu komediju života, a da ne izgubi ništa od njihove daviteljske težine. Kada nas ostavi sa komedijom i sa glupavošću sitnica u vrtlozima tragedije, on hoće da nam pokaže ili čak sam da vidi, kako to ljudska bića opstaju sa ogromnim bremenom krivice u sebi. Kako preživljavaju smrt, besmisao, prolaznost i odgovornost. Kako lik kojeg tumači Aflek i dalje živi sa teretom koji nosi.
Lonergan sam očigledno vidi spas u tim minijaturnim banalnostima koje nalazimo usred zaleta tragedija. On vidi spas u pokvarenim bolničkim kolicima, koja jednostavno odbijaju da se utovare u ambulantna kola i da na sebi ponesu izbezumljenu majku troje upravo spaljene djece – dok ovo besmisleno utovaranje traje i traje, Albinonijev “Adađo” ne prestaje da održava tragični ton scene. Zvuči kvarno, ali Lonergan zaista nalazi spas u tim banalnostima, jer u primjećivanju takvih stvari, u činu viđenja banalnosti i nalaženju humora u njoj on nalazi trenutak nadilaženja i trenutak pobjede, koji poraženom čovjeku omogućava da ide dalje. I film te trenutke uspješno ostvaruje.
Sada nam Keni može ličiti na Larsa Fon Trira (Lars Von Trier). Oni i dijele jednu vrstu preintelektualizacije i hladnokrvog insistiranja na patnji koju uvijek ironijom prevazilaze. I ovaj postupak jeste hladan, ali je i jedinstven. Lonergan ide toliko daleko da se pojavljuje u svom filmu i izgovara par beznačajnih replika. Naravno, Hičkok vam prvi i sa pravom pada na pamet.
Ova hičkokovska ironizacija i humorizacija ozbiljnog sadržaja je klizava. Keni bi u svakom trenutku mogao da preironiše svoj film i da obesmisli svaku snažnu emociju koju uspostavi. Nadam se da mu ovo nije fetišarki postupak, u kojem demonstrira svoju rediteljsku vještinu građenjem čvrste drame, da bi je zatim ironisao humorom i formalnim iskakanjem iz uspostavljene emocije (što montažnim postupcima ovdje redovno i čini), samo da bi se nekako istakao kao autor – ako ovo jeste istina, a postoji velika mogućnost da jeste, znam jedno mjesto gdje bi Kenija odmah poslao.
Sa druge strane, čak i takvo ironisanje, što je sadržaj filma teži i ozbiljniji to bolje, ne može svako sa uspjehom izvesti. Možda bi bilo bolje i poštenije, da je “Mančester pored mora” samo drama, ali zašto bi Keni bio kriv što hoće da intelektuališe i što mu to dobro ide?
Možda je on ovdje učinio i više on ironisanja. Možda je Keni došao u dodir sa tankim i teško vidljivim slojem života (filmom), koji daje povode za ironisanje u trenutcima bolesti bližnjih, smrti, patnje, propasti? Možda su ironija i humor sam život koji se tako pokazuje među ljudima i time nam daje oružja da opstanemo kad se besmisao uvuče među nas? Kada se nešto učini smiješnim na sahrani ili kada primjetimo glupavu sitnicu pored tijela bolesnog, zar se nešto ne čupa tad u nama da bi nas odvelo dalje od smrti? I ako Keni ima dar da uhvati te trenutke prevazilaženja, možemo li ga svesti samo na autora željnog pažnje, koji svoj film ne može ostaviti neukaljanim sopstvenim prisustvom? Opet, ponavljam da je Lonergan na opasnoj granici, ali dodajem da je možda uspio da nađe mjesto na kojem može da preživi vjetrometinu granice. Mjesto gdje se težina tragedije i glupost komedije ne poništavaju. Mjesto gdje ironija ne mora značiti sebično prisustvo autora/demijurga, već može govoriti o nijansi života koja ne može bez ironije i koja je vjerovatno sama odgovorana za postojanje ironije među oružjima ljudskim.
Ako je ovo posljednje tačno, onda možemo prestati gledati Kenija kako se trudi da uspostavi isključivo svoje intelektualno zavještanje i možemo gledati ovaj film kao iskrenu izjavu ljepote, koja iz nekog razloga insistira da postoji na najkomplikovanijim i najranjivijim mjestima – kao kada smisao može doći i iz riječi “nemam ništa veliko da kažem”.
