Linda Menc (Linda Manz) i Denis Hoper (Denis Hopper) – ako vidite njihova imena jedno uz drugo to bi vam već trebalo buditi pažnju, a kada njih same vidite jedno uz drugo, to će vam probuditi i suze, pa je tačno, na više načina, što se njihov film zove “Out of the Blue”.
Linda je jedno od onih lica, jedna od onih glumaca koji se pojave samo u par filmova i zauvijek nestanu sa platna. Ali tih par filmova koje nam ostave su poražavajuće dobri, pa nam njihovo odsustvo budi i zahvalnost i tugu što se njihove karijere, često i životi, nisu nastavili.
U slučaju Džona Kazala (John Cazale), koji nam je dao nezaboravne uloge u “Kum” (“Godfather”), “Kum 2” (“Godfather 2”), “Pasje popodne” (“Dog Day Afternoon”) i “Lovac na jelene” (“Deer Hunter”), riječ je životu koji nas je prerano ostavio. Linda Menc nam je, još kao djevojčica, dala “Dani raja” (“Days of Heaven”), “The Wanderers”, “Out of The Blue” i “Longshot”, da bi potpuno nestala sa scene na skoro petnaest godina i vratila se u, od svih filmova, Harmoni Korinovom (Harmony Korine) “Gummo” i Finčerovom (David Fincher) “The Game” . Ona je i dalje među živima, ali više nije glumica, nema čak ni sliku na svom IMDb profilu, dok mnogi daleko manje zaslužni imaju galerije.
Hoperovu priču znamo – bio je dio Dinove (James Dean) Actors Studio generacije, pa i Dinov ponizni obožavatelj, pratilac i imitator, da bi se pretvorio u arhi hipija šezdesetih, režirao film (“Easy Rider”) koji će srušiti studijski sistem i roditi Novi Holivud, a zatim postao opijumski gubavac Holivuda, kojem producenti ni preko autoputa ne bi poželjeli dobar dan, kamoli mu ponudili ulogu. Ali, Hoper se nekako održao u životu, te imao nekoliko zanimljivih uloga tokom devedesetih, dok se pokušavao oporaviti od svojih ovisnosti i prošlog života.
Film koji vam preporučujemo je Hoper režirao – i to u jeku svog ludila. O kakvom jeku i kakvom ludilu je riječ možete poslušati u zanimljivom svjedočanstvu reditelja Ričarda Linkletera (Richard Linklater), u videu ispod teksta.
Hoper je slučajno sjeo u rediteljsku stolicu ovog filma, nakon što je prvi reditelj odustao. On je i glavna uloga filma, koji ipak Linda Menc nosi na svojim leđima – pretpostavimo da je Hoperov rediteljski postupak bio konstantna drogirnost, usred koje je Linda morala uzeti uzde u svoje ruke i pokazati sve što zna. Bili kako bilo, slučajno, namjerno ili sve zajedno, Hoper nam je ostavio jedan od najznačajnijih filmova o odrastanju, o panku, o subkulturi i očaju.
Osim toga, ovo je film za koji je Nil Jang (Neil Young) htio praviti originalnu muziku (ali, zahvaljujući producentima, nije) i film koji možete smatrati, jer i sam Nil Jang ga smatra, vizualizacijom pjesme “My My, Hey Hey (Out Of The Blue)”. Stihovi “The king is gone but he's not forgotten/This is the story of Johnny Rotten/It's better to burn out than it is to rust/The king is gone but he's not forgotten” su ovaj film i ovaj film je u tim stihovima.
Ovo je jedan od onih slučajnih filmova, koji je mogao ostati anoniman u nekom bunkeru beznačajnih filmskih traka, ali je postao, vjerovatno baš usred svoje slučajnosti, jedinstveno svjedočanstvo vremena i talenta.
Za Hopera moramo znati ako smo se bar okrznuli o drugu polovinu dvadesetog vijeka, ali za Lindu Menc tek moramo znati, pa neka vam ovaj film nosi bar tu misiju.
