“Rodio sam se kad si me poljubila. Umro sam kad si otišla. Živio sam par sedmica dok si me voljela”.
Bogi (Humphery Bogart) ne samo da je sinonim za oštećene junake noar ere, već je i sam u sebi nosio taj crni krst nagriženosti, koji ga je na kraju i uzeo. Njega pamtimo u polumraku, jer je uvijek hodao sjenom. Kad je sreo Nikolasa Reja (Nicholas Ray), sjena ga je pojela. Da njihov film “In a Lonely Place” ima podnaslov bio bi “Kad je Bogi nestao niz usta sjene”. Njegovo lice ovdje počinje, u tipičnom noar maniru, u polusjeni, a završava, jedini put u njegovoj karijeri, u potpunom mraku. Tama koja sipa, iz ovog dokaza da se i studijskom sistemu znalo “omaknuti” remek-djelo, dolazi iz klupka ličnih upletenosti Bogarta, Glorije Grejem (Gloria Grahame) i Reja u priču filma.
Bogart igra Diksa Stila, scenaristu alkoholičara (tj. scenaristu – pleonazam), nagriženu, samosažaljivu ruševinu, sa izraženim, onim tipično bogijevskim, moralnim vlaknom. Glorija Grejem, u svojoj bezgraničnoj naklonosti ka oštećenim likovima, baca kocku kada bira da uđe u Diksov život, da interveniše naklonošću, povjerenjem i milovanjima, ne bi li sklonila Diksa dalje od usta sjene.
Kada Diksa osumnjiče za ubistvo, Glorija mu, u svom bezgraničnom povjerenju, daje alibi koji ga oslobađa sumnji. Nastupa period meda i mlijeka, pod kojima truli uvijek šansa da je Diks zaista kriv za ubistvo djevojke Mildred, koju je jedno veče doveo u stan da mu ispriča priču o kojoj treba da piše.
Slijedi borba Bogijeve sjene i Glorijine milosti, koja priziva iskupljujuću snagu milosti Ibzenovog “Per Gint” i Turgenevljevih “Očevi i djeca”. Dok Per Gint i Bazarov saznaju da su, uz sve palosti svoje, zaslužili raj jer su uvijek boravili u milosti bližnjih (Per Gint svoje Solvig, a Bazarov svojih roditelja), Glorijina milost ne prodire kroz Bogijev oblak dima i zadah viskija – obuzima ga srdžba koja zahtjeva predanu Gloriju za žrtvu i bespovratno proklinje mu dušu. Džaba moralno vlakno.
Bogi je gurao ovu priču preko svoje produkcijske kuće, vjerovatno jer je u Diksu i Gloriji našao toliko sebe i Loren (Lauren Bacall). Rej, koji je dizajn Bogijevog stana zasnovao na izgledu svog tadašnjeg stana u kojem je živio baš sa Glorijom Grejem, spavao je na setu nakon što je napustio Gloriju (koja ga je varala sa njegovim sinom iz prvog braka, glumcem Entonijem Rejom).
Ovo je jedan od onih filmova u kojima su se pred kamerama lomili i dramatizovali životi ljudi koji su ih pravili. Ono što treba cijeniti je da su ti ljudi bili potpuno svjesni onoga što igraju, svjesni uloga i svjesni mogućnosti da su im baš te uloge možda jedina iskupljenja.
Definitivno najbolji Bogartov film i možda najbolji Rejov film (kod njega je već teško reći).
