“Santa Maria della Salute” spada u daleku “pošotrenost” Šotrinu, a mi večeras hoćemo da se ne obazirete na ovaj film, uz sve nužno obaziranje na velikog Lazu Kostića, već da se vratite u vrijeme u kojem je Zdravko stekao svoje ime.
“Idemo dalje” ste sigurno gledali bezbroj puta, a i uvijek se vrti na nekom od kablovskih kanala – u tome je i veličanstvo kablovske. Bez obzira, nek’ smo ga i gledali toliko, ovdje smo da se podsjetimo, da pomenemo i odamo počast filmu i seriji. Teško je steći status vječite gledljivosti, a “Idemo dalje” je vječito gledljiv film.
Vjerovatno je takav zbog Dragana Nikolića u ulozi u kojoj progovara njegova urođena plemenitost, koja je tu čak i kad je smucalo Džimi Barka ili kad je gangster “mlad i zdrav kao ruža”, ali ovdje ona ima mjesta samo za sebe.
Vojnik, partizan, u ranjenom, napaćenom selu, tik nakon Drugog svjetskog rata, kada su majkama trebali sinovi, djeci očevi, a školama učitelji, vođen samilošću i slučajnošću postaje učitelj jednom malom razredu, malih đaka. Kakvo znanje i kakvu vjeru u društvo, u svijet, može slučajni učitelj ponuditi djeci koja su posvjedočila rat? Dječija pitanja i onako razoružavaju. Šta će im drugo učitelj dati osvim svoje neograničene vjere u čovjeka i svog plemetitog entuzijazma oličenog u vjeri koja mu je stalno na usnama kroz riječi “idemo dalje”.
Sigurno je takav i zbog Šotrine melodramske zanesenosti, koja ovdje ima pogodan okvir za izražavanje. Jer, ne nameće on i ne sili svoju nostalgičnu njanjavost nikakvom periodu, za koji prečesto nema snage da ga iznese ni vizuelno ni dramski. Ne, ovdje sama priča, sama lica djece željne zajednice i života i sami dobroćudni brkovi i smijeh Draganov dok završava svaku sumnju sa “idemo dalje”, daju ono što Šotra samo treba da uhvati – nema potreba za muzičkim ili glumačkim lakrimoznim ispadima, koji se nameću samo kada priča nije dovoljno snažna da bi nas pomjerila. Za ovu priču treba zahvaliti Slobodanu Stojanoviću.
Definitivno je vječito gledljiv i zbog bogatstva (treba i bolja riječ od ove) sporednih likova, koje igraju velikani (i od ove) ex-Yu kinematografije: Ena Begović, Bata Stojković, Pavle Vuisić, Bata Živojinović, Olivera Marković, Slobodan Aligrudić i Mića Tomić, ali i čitav razred djece, koja su srce ovog filma.
Među najbolje kasting poteze u istoriji filma treba svrstati stavljanje Valtera (Bate Živojinovića) u ulogu Nijemca koji je “ostao” u selu nakon što je njemačka vojska poražena i protjerana. Na prvu neprijatno i neprikladno gledati Valtera u ulozi koja izgleda kao lično poniženje, da bi ubrzo neobično jako progovorila Batina korpulentnost koja ovdje treba da odaje svu navodnu snagu njemačke vojne sile koja je tako neumjesna i sramna u prisustvu tog malog sela, tog blagog i napaćenog naroda, tih staraca i te djece bez očeva. Batina sila i stasitost su jedine naznake krvave svrhe jedne takve vojske u jednom takvom pitomom kraju – sva nečovječnost tog rata, predstavljena jednim tijelom.
A, ko može zaboraviti Batu Stojkovića i njegov vic: “Bili jednom u avionu Englez, Bugarin, Francuz i Srbin Era i sad ja baš ne znam kako je to sve išlo po redu, samo na kraju, Srbin je bio najpametniji i sve je nadmudrio”? Ili eteralnu ljupkost Ene Begović? Gorštačku, drugarsku ljudskost Olivere Marković? Karijatidnu mudrost Pavla Vuisića?
I onaj citat iz “Braća Karamazovi”:
“Znajte da nema ničeg višeg, i jačeg, i zdravijeg, i korisnijeg za dalji život nego kakva lepa uspomena, a naročito ona koja je ponesena iz detinjstva, iz roditeljske kuće. Vama se mnogo govori o vaspitanju, a jedna takva divna, sveta uspomena, očuvana iz detinjstva možda baš i jeste najlepše vaspitanje. Ako čovek nakupi i ponese mnogo takvih uspomena sa sobom u život, onda je taj čovek spasen za ceo život…”
Filmovi kakav je “Idemo dalje” i sami jesu takve uspomene – surogati sjećanja iz roditeljske kuće, što je dobra definicija svakog filma kada je ovako dobar. Sve je tu i sve je na pravom mjestu u ovoj ćopićevskoj odi djetinjstvu i životu – dok je Šotra bio Zdravko.
