Specijalni efekti su u procesu stalne evolucije i čini se da nema granice njihovim mogućnostima. Ali, davno prije CGI i zelenog platna, filmadžije su morale smišljati trikove i tehnike kojima bi stvarali vizuelne iluzije. Neki od tih trikova se i danas dobro drže i nisu ništa manje impresivni.
Bili da je riječ o Basteru Kitonu (Buster Keaton), Čarliju Čaplinu (Charlie Chaplin) ili Heroldu Lojdu (Harold Lloyd), ako ste vidjeli neki od njihovih filmova, znate da su ovi glumci morali biti i kaskaderi. Ipak, uz svu njihovu hrabrost i fizičku spremnost, ni oni nisu mogli sve bez pomoći “filmske magije”.
U GIF-ovima koje vam donosimo u nastavku, možete vidjeti kako su velikani nijemog filma varali (a i danas varaju) oči gledalaca. Malo igranja perspektivom, malo dvostruke ekspozicije, malo obojenih filtera da se sakrije šminka i eto – magija!
Herold Lojd visi sa sata u ” Safety Last!” (1923).
U vrijeme snimanja ovog filma tehnika lažiranja pozadine još nije bila usavršena, pa su mogli samo da se igraju perspektivom. Set je pravljen na krovu susjedne zgrade, u skladu visinom na kojoj bi Lojd trebao biti i podizan kako se on više penjao.
Čarli Čaplin vozi rošule u “Modern Times” (1936).
Ovo je dobar primjer klasične filmske tehnike slikanja maski na staklenim pločama. Dio pozadine je naslikan na staklu, koje je stavljeno ispred kamere.
Kolin Mur (Colleen Moore) i njen trik sa očima u “Ella Cinders” (1926).
Dvije polovine lica su snimane odvojeno, koristeći masku. U suštini, crno obojeni komad stakla je skrivao jednu stranu lica, tako da je samo jedna strana filma eksponirana. Film je zatim navijen nazad i ponovo eksponiran, ali ovaj put druga strana filma i druga strana lica. Ključno je bilo izbjeći pomjeranje kamere ili lica glumice, kako bi se dvije strane savršeno poklopile i stvorile iluziju.
Meri Pikford (Marry Pickford) ljubi sama sebe u obraz u “Little Lord Fauntleroy” (1921).
Publika je do 1921. već navikla da gleda dvojnike u filmovima. Decenijama ranije, Džordž Melijes (Georges Melies) je otkrio način da se dva puta pojavi na istom snimku, koristeći maske i dvostruke ekspozicije. Ali, u tipičnoj dvostrukoj ekspoziji glumac se ne može kretati iz jednog kraja kadra u drugi, a da ne upropasti efekat. Čarls Rošer (Charles Rosher) je ovo postigao tako što je, pomoću naslikane siluete Merinog lica, omogućio da glumica zađe iza “svog” lica. Metalnim ramom je osigurao da se kamera neće pomjerati. Ovaj kadar traje samo tri sekunde, a sniman je 15 sati.
Daglas Ferbanks (Douglas Fairbanks) se spušta niz jedro u “The Black Pirate” (1926).
Kamera je postavljena pod odgovarajućim uglom u odnosu na jedro, da sakrije da je nož zakačen za kanap, kotur i da Ferbanksa protivteg vuče svojom težinom.
Baster Kiton vozi preko padajućeg mosta u “Sherlock Jr.” (1924).
Opet je riječ o maskiranju jednog dijela kadra i jednog dijela filmske trake. Ipak, posljednji dio kadra nije trik – Kiton je to zaista izveo.
Isus liječi gubavce u “Ben-Hur” (1925).
Karl Štrus (Karl Struss), čuveni direktor fotografije, osmislio je ovaj trik u kojem koristi razne obojene filtere na kojima bi šminka bila vidljiva tj. nevidljiva. Ovaj trik je korišten i u filmu “Dr. Jekyll and Mr. Hyde” u scenama transformacije.
Ironično je što su neki od ovih filmova po 100 godina stari, a njihovi efekti poražavaju većinu današnjih “specijalnih” pokušaja.
