Natali Portman (Natalie Portman) je lakrimozna kraljica interneta. Zaista, teško da ćete naći film u kojem joj barem ne zasuze oči – pretpostavljamo da ste svi gledali onaj video u kojem su se slile sve njene suze u jedno obimno video jezero (bar je dosljedna u referencama). Takva, Natali je kao stvorena ili kao izgrađena za ulogu one koja je oplakala najikoničnije ubistvo 20. vijeka – Žaklin Buvije Kenedi (Jacqueline Bouvier Kennedy).
Uplakana glumica je prizvala sebi ovu ulogu, jer oko nje se stvorio jedan fetišarski pokret, u kojem iznova želimo njene suze. Da li je reditelj Pablo Larain (Pablo Larrain) promislio o njenoj “suznoj” ikoničnosti ili je insistirao na njoj isključivo zbog njene glumačke vještine – ili i jedno i drugo – pretpostavljam da nikad nećemo znati, ali prisutvo Natali je dio perverznog voajerizma koji je u srži ovog filma.
Druga strana ovog voajerizma je pristup “iza scene” tom najikoničnijem pucnju 20. vijeka. Ali, ne čak ni putanji “magičnog metka”, već posljedicama i patnji udovice Kenedi, u trenutcima dok joj po licu pršće muževljev mozak, dok spira njegovu krv iz svoje kose, dok pakuje svoje stvari iz Bijele kuće, dok nosi onaj čuveni ružičasti kostim čitava 24 časa nakon Dejli Plaze, odbijajući da ga skine – u inat.
“Jackie” je odgovor na perverznu želju da čujemo kako je zvučala Kenedijeva lobanja kada je pogodio Osvaldov metak. Ova “iza scena”, manija za ogoljenjem, ona je koja ultimativno ima želju da bude “iza scene” i nulte godine, da vidi “iza” najčuvenijeg “snimka” stradanja svih vremena, možda sa kokicama ili sa bičem u ruci, kao Aleks u “Paklena pomorandža”. I ovo je prirodna želja, ali želja koja je obilježila pogotovo naše doba i reditelj je ovdje izrazito svjestan toga.
Larain nam ispunjava želje. Nudi nam film atmosfere, zagledani film, koji skače u vremenu i prostoru, ali se uvijek drži “live stream” pristupa životu Prve dame – Natali je u svakoj sceni filma, jer je Larain odlučio da izbaci svaku scenu u kojoj nje nema. I to je u redu, jer Džeki je ipak prva Prva dama televizijskog doba i njen Kamelot je deborovski spektakl, prije nego kolo oko Svetog grala. I Natali ne iznevjerava – suzi, plače, raspada i sabira se, pozira i krije se, taman na granici promašaja. I ako se njena Džeki čini izvještačenom, ako je njen akcenat neprirodan, to je zbog same Džeki, čija je neprirodnost uzgajana u školi Gospođice Poter, čije polaznice, debitantkinje, dijele ovu izvještačenost. Džeki je jedna za Kamelot, a druga za sebe, a Natali nam nudi obje – zato se akcenat pojavljuje i gubi.
Sa druge strane, ovo nije samo film afekta. Larain je svjestan istorije i ne bježi od istorijske perspektive, iako ovo nije nešto što po svaku cijenu teži da bude istorijski film. Tako film predano misli o istorijskoj ulozi Kenedijeve administracije, misli o dinamici stvaranja Kenedijevog mita, misli o značaju predsjedništva u zamahu televizijskog doba, dok prvenstveno misli o ličnoj tragediji jedne žene.
U traženju mjere između afekta i istorije, u igranju sa vampirskom glađu svakog “gledaoca” istorije, Larain je ravnotežu izgubio samo kada je odlučio potpuno prikazati Kenedijevu otvorenu lobanju i zaista nam dati i zvuk i sliku metka dok mu eksplodira glavu. Sama igra sa očekivanjem gledalaca bila bi dovoljna i sve što je film htio mogao je postići i bez ovih kadrova.
Film je sniman na 16 mm traci, koja mu daje mogućnost prirodnog uklapanja arhivskog materijala. Kada se ovo prepletanje arhive i fikcije desi, film uvjerljivo skače iz opsesije patnjom Prve dame u istorijsku objektivnost, a da ni jedno ni drugo ne pati. U tome je značaj filma. On nam uspješno daje i Džeki i Prvu damu, i afekt i zvaničnu priču. Treći sloj je već pomenuto kovanje Kenedi mita, koje je u filmu predstavljeno razgovorom Džeki i novinara Life magazina Teodora H. Vajta (Billy Crudup), u kojem će se naći čuvene riječi: “Biće velikih predsjednika još, ali nikada neće biti drugi Kamelot…”
Natali svojom Džeki priziva film “Sivi vrtovi” (“Grey Gardens”). Od njene uloge do zavučenog i zaraslog života bivših dama viskokog društva Idit “Velike Edi” Buvije i Idit “Male Edi” Buvije, njenih rođaka, kao da postoji linija istorijskog razvoja. Jer, čini se da postoji mogućnost da je Džeki jedna od njih. Natali slika njenu pomjerenost tako da možemo povjerovati da, u nekom univerzumu, ona naseljava te “Sive vrtove”. Ono što je u univerzumu Larainovog filma spašava od “Sivih vrtova” je dostojanstvo koje Natali uspijeva da provuče ispod izgubljenosti Kenedijeve udovice – da uvijek ima na umu Prvu damu dok igra Džeki i da ima na umu dostojanstvo koje je mora natjerati da bude majka i kada više nije Prva dama.
Larain očito ima dara za kombinovanje istorije i fikcije. Njegov “Neruda”, koji je takođe izašao prošle godine, kao i njegov “No” iz 2012. godine, uspješno zalaze iza zavjesa istorije, ne bivajući opet opterećeni istorijom i ne bivajući istorijski filmovi. Možda iznenađuje što se jedan Čileanac bavi istorijom SAD, ali SAD nije mali dio čileanske istorije i Džeki nije mali dio kolektivno nesvjesnog, jer kada je zauvijek zabilježen onaj metak i onaj trzaj Džonove glave, ona je postala intimni svjedok istorije (grčka riječ za svjedoka je “martiros” tj. “μάρτυρός”), na čije svjedočanstvo sada svako ima pravo.
