Studenti filmskih akademija na prostoru bivše Jugoslavije znaju Nikolu Tanhofera prvenstveno kao ime na knjizi koja im je neophodna za polaganje ispita Kamera 5 (recimo). Skoro je pa nemoguće steći simpatije prema autoru udžbenika, jer on je po pravilu neprijatelj svakog poštenog studenta. Stoga, preporučujemo studentima da prije Kamere 5 pogledaju jedan od filmova profesora Tanhofera, a naročito preporučujemo njegov “H8”.
Nikola Tanhofer je uz Pintera i Zalara, jedno od velikih snimateljskih imena jugoslovenske kinematografije. Osnivač je odsjeka filmskog snimanja na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu i filmsku umjetnost i autor nekoliko udžbenika o fotografiji i boji. Slično Karpu Godini, Tanhofer je bio žrtva čestog prokletstva među snimateljima – nije mogao odoljeti režiji (u njegovom i Karpovom slučaju prokletstvo je bilo blagorodno).
U noći 14. aprila, 1957. godine na zagrebačkom autoputu sudare se autobus i kamion fabrike. Sudar je preticanjem uzrokovao nepoznati vozač, koji odmah poslije toga hladnokrvno gasi svjetla i bježi. Ostatak filma prati događanja u autobusu i kamionu sve do same nesreće. Narator nam otkriva brojeve sjedišta u kojima će putnici poginuti, a mi pratimo igru ruleta u kojoj, u skladu svojim naravima, putnici ostvaruju međusobne kontakte i mijenjaju mjesta na kojima sjede. Karakter je sudbina – poručuje nam film.
“H8” je među najboljima filmovi snimljenim u bivšoj državi – uz “Ritam zločina” možda i najbolji hrvatski film. U vrijeme dominacije NOB filmova, ovo je film “malih” ljudi i intimnih sudbina. Povrh toga, film je fotografski upečatljiv i definitivno nećete zaboraviti kadrove autobusa dok grabi kroz noć, a Gabi Novak mu pjeva: “Sretan, sretan put ti želim pjesmom tom”. Podržite traženjem i gledanjem ovaj nedovoljno pominjan i nedovoljno hvaljen film.
