“Ako hoćete da pobijedite nešto, samo ga uvedite u nastavni program”, ovo je, sasvim zdrava, Mekluanova (Marshall McLuhan) strategija za suprotstavljanje modernim medijima, a ima značaja i za našu temu, jer mnogima je i dalje sumnjivo čitati o rokenrolu umjesto “kidati” se uz njegov ritam.
Isključivo se “kidati” znači zanemarivati bogatstvo rok muzike i sve slojeve, a ima ih mnogo osim ritma, koje ona nosi. Mimo toga, još moramo prihvatiti činjenicu, pored svekolikog revolucionarnog slobodoljubstva rokenrola, da postoji hijerarhija znanja, da postoje stepeni inicijacije i da tamo ima ljudi koji naše mile pjesme i naše mile bendove znaju milije i bolje od nas, a ovo ne bi trebalo da odbija i plaši, već da priziva na zajedničko slavlje.
Ti koji milije i bolje znaju su, u većini slučajeva, platili ozbiljne žrtve za svoje znanje, pogledajte samo Nika Kenta koji je, jadnik, pokušao pratiti Lemija Kilmistera (Lemmy Kilmister) i Igi Popa (Iggy Pop) i njihovu dinamiku šmrkanja spida – samo izguglajte slike i vidite kako čovjek izgleda danas. Ali, cijena plaćena a djela napisana, djela koja nam samo mogu proširiti uho za dugo voljenu muziku, nikako ga zatvoriti. Ovo sve samo u slučaju da vam se ne čita o muzici, a ako vam se čita, mogli ste i preskočiti.
Ian MacDonald, “Revolution in the Head: The Beatles’ Records and the Sixties”
Fuzija muzikologije, kritike i istorije, “Revolution in the Head” nam donosi priču o bendu The Beatles u seriji eseja, od kojih svaki prati po jedan album grupe. Mekdonald je izvrstan stilista, ima odlično i strpljivo uho i sposoban je sve što čuje pretvoriti u izvrsnu prozu. Suštinska knjiga o liverpulskoj četvorci.
Nick Kent, “Apathy for the Devil”
“Ko danas nije zbunjen, taj ne razmišlja kako treba”. Ovo bi vjerovatno bio dobar opis kulturne revolucije koja je zahvatila Zapad šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Za tadašnjeg sudenta, Nika Kenta, to je značilo obavezno bježanje sa fakulteta, odlazak u Detroit, šegrtovanje kod oca rok kritike Lestera Bengsa, smucanje i vucaranje po skvotovima, druženje sa rok bendovima, upoznavanje svakog sirovog talenta sa instrumentom, obavezno neproblematizovanje opijata i ozbiljno pripovijedanje o svemu tome za čuveni NME (New Musical Express) časopis.
Nikovi memoari vas vodi na turneje sa The Rolling Stones, Led Zeppelin, daje vam svjedočanstva iz prve ruke o Lemiju (Lemmy Kilmister), Igiju Popu (Igi Pop) i daje vam intimni portret koga god možete zamisliti u vrtlogu sedamdesetih – sve sa stilom.
Napominjemo stil, jer Kent je uz Ijana Mekdonalda (Ian MacDonald) i Čarsla Šara Mareja (Charles Shaar Murray), pionir engleskog rok novinarstva – kada kažemo pionir, mislimo da je među prvima koji su prestali pisati o roku kao da pišu o šahovskim partijama u klubu veterana Drugog svjetskog rata i počeli pisati o roku kao da sami sviraju u rok bendovima ili žive taj rok život. Za Kenta je taj život značio sticanje ozbiljne heroinske navike, koje će mu potopiti život i kompromitovati prozu nepouzdanošću i pretjerivanjima. Imajući u vidu opasnosti Kentove pozicije, i dalje vam preporučujemo njegovu knjigu, jer je nećete ispuštati iz ruku.
Lester Bangs,”Psychotic Reactions and Carburetor Dung”
Čovjek koji je bio tu, u vrtlogu vremena, kada se sve dešavalo, koji je bio glas Detrota i koji ga je napravio gradom roka, a koji je, usput, podigao rok kritiku na nivo ozbiljne literature i pokazao da se ne radi tu o hirovima adolescenata već o mnogo više, jedan jedini, Lester Bengs. Ovo je zbirka njegovih najboljih tekstova pisanih za časopis Creem.
Bob Dylan, “Chronicles vol. 1”
Ova knjiga se nalazi ovdje, jer joj je tu mjesto, bilo i biće, bez obzira na nagrade kojima je Dilan u međuvremenu okićen. Memoari o Dilanovim “gladnim” godinama, kada je bio živi dio njujorške folk scene, kada je Njujork bio ono što će Detroit kasnije postati, kada se u njegovim zadimljenim klubovima kovala muzička zavjera koja će opsjesti američku naciju. Dilan je godinama izbjegavao da tumači sebe, bio je trosmislen i tajan u svakom trenutku, čuvajući u sebi sve one likove koje je Tod Hejns (Todd Haynes) naslikao u svom “Nisam tu” (“I'm Not There”), a i mnoge druge. Ova tajnost nas je sve učinila sigurnim čitaocima njegovih memoara, godinama unaprijed. Ali, niste morali biti živi za sve to, niste ga morali tumačiti godinama da biste bili spremni za ovo čitanje, jer ovdje je jednostavno riječ o dobroj prozi, opasnoj priči i čovjeku koji ima šta da kaže. Dok čekamo obećana nam još dva memoara, prvi ostaje nezaobilazno štivo.
Greil Marcus , “Mystery Train”
Ovo je priča o Americi ispričana kroz njenu muziku, kroz rokenrol. Ovo je anegdota, bajka, kulturološka studija i vrhunska kritika, sve u jednom, iz pera najznačajnijeg živog rok pisca na svijetu i biblijski opominjućeg glasa američke kulture.
