Iako nisam sklon filmove dijeliti po žanrovima (jedina dobra podjela je podjela na dobar i loš film), jednog žanra se ni do dan-danas nisam uspio otresti. I dalje uporno posjećujem mračne bioskopske dvorane, ne bi li gledajući filmove horor žanra barem na trenutak vratio nekadašnju dječiju opčinjenost strahom. Da se razumijemo, kada to kažem, nipošto ne mislim na one odvratne akcione filmove pune krvi, a bez ikakve priče (u kojima se valjda još uvijek nadmeću u broju mrtvih želeći postaviti nove rekorde), nego na one napete, jezovite filmove, koji svojom atmosferom (najčešće tišinom kao najjačim adrenalinskim “zvukom”) čine da se gledalac u sjedištu počinje vrpoljiti. A, ako pritom sadrže i elemente psihološke drame ili mračnu stješnjavajuću scenografiju, koja potiče tjeskobne misli glavnih junaka, onda tu može da se rodi i remek-djelo žanra ili filma uopšte.
Dakle, jedino za hororima i dalje neselektivno trčim, bez obzira na to obećavaju li ili ne. Tako sam učinio i ovog puta – odlukom da gledam američki film “Krugovi” (“Rings”), najnoviji nastavak filmske franšize “Krug” (“Ringu”), nastale po istoimenom romanu japanskog pisca Kodži Suzukija (Kôji Suzuki). Za one koji ne znaju, u središtu radnje je video-kaseta koja kruži među ljudima, a onaj ko pogleda njen sadržaj, umrijeće za tačno sedam dana ukoliko ne osigura da prije njegove smrti neko drugi pogleda kasetu.
Iako nisam imao bog zna kakva očekivanja (posljednji nastavak, “Krug 2” bio je veoma loš), gajio sam malenu nadu da ću možda biti obradovan nekim inovativnijim pristupom meni nepoznatog španskog režisera Haviera Gutiereza (F. Javier Gutierrez). Bar da će u filmu većim dijelom uspjeti održati tenziju, čineći ga tako bar malo napetim.
Međutim, autorski tim, koji uz režisera čine još trojica scenarista, kao da je meni u inat odlučio da radi posve suprotno. Šta to znači?
To znači da je film tako dosadan da već nakon deset minuta shvatite da od napetosti u njemu neće biti ništa. Pogotovo nakon što skontate da će se film bazirati na objašnjavanju zla iz prethodnih nastavaka (“zasluge” za osmišljavanje priče pripadaju paru Dejvid Luka – Džejkob Estes), što je za istinskog sladokusca horor filmova potpuna besmislica – zlo i jeste najužasnije onda kada se ne objašnjava.
No, šta je, tu je – platili ste kartu i sad nemate kud. Ipak se uvijek nečemu nadate, iako ne znate tačno čemu. I dok na sat gledate sve češće, a zijevanje vas sve više obuzima, shvatite još nešto – da ono što je pred vama, nema nikakve veze sa horor žanrom. U pitanju je najobičniji triler, tačnije onaj najgore vrste – u kojem glavni junaci idu s jednog mjesta na drugo i na osnovu dobijenih informacija, sklapaju priču.
A, priča koju nam “otkrivaju”?
Pa… sve u njoj je tako podsjećalo na nešto već viđeno da nisam mogao prestati razmišljati o čemu je riječ. Dok u jednom momentu, sve ne povezah sa pričom za klasu kvalitetnijeg horora “Mama” (tačnije, negovog drugog dijela u kojem se sve razjašnjava). “Krugovi” su načinom razriješenja toliko posjećali na ovaj film iz 2013. godine (koji već polako stiče kultni status), da to prosto ne može biti slučajno. I sve to u scenariju, koji je samom svojom tematikom, s obzirom da je samo jedan u nizu nastavaka franšize “Krug”, već dovoljno ograničen.
Stalni kratki flešbekovi u mozgu glavne junakinje, svaki put kada naiđe na stvarne lokacije koje je ranije vidjela u filmu na VHS-u, prosto iritiraju. Kao i u svim lošim trilerima, autori podcrtavaju publici za slučaj da joj nešto promakne – očigledno je ne smatrajući previše inteligentnom, ali želeći ipak da u kino blagajnama na njoj zarade.
Ogromna greška se pravi isuviše čestim ponavljanjem jezive crno-bijele slike filma u filmu, prostituišući tako najbolji dio franšize. Time se spriječava i svaki pokušaj publike da, nakon možda samo jednog gledanja nizanja crno-bijelih slika, kasnije, na putu do kuće sopstvenim strahom nadogradi niz.
Od glumačkih nastupa možda vrijedi pomenuti Džonija Galekija (Johnny Galecki) koji igra Gabrijela, prilično markantnog univerzitetskog profesora. Galeki, na neki način, vlada ekranom (dok je živ, naravno), međutim, više pojavom nego nekom nezaboravnom igrom. U stvari, scenario, takav kakav je, glumce više sputava nego što im dozvoljava da se iskažu – jednostavno im ne daje dovoljno kvalitetnog prostora.
Na kraju, da ne bi sve izgledalo tako crno, pomenućemo i rijetke pozitivne trenutke filma, kao što su scene fizičkog savladavanja zla u ljudskom obliku (ovdje nipošto ne mislim na scenarističko razrješenje priče). One donose ono malo klasičnih horor situacija koje smo možda očekivali da ćemo gledati tokom čitavog filma.
Još jedna stvar vrijedna pomena je da film nije podlegao tehnološkim inovacijama koje bi od njega pravile spektakl. Ali se zato otišlo u suprotnu krajnost – tehnologija se namjerno zanemaruje da bi scenario mogao kako-tako funkcionisati. Kao primjer navodim mobilne telefone koje akteri filma, u 21. vijeku, nikada nemaju uz sebe, zbog čega je i komunikacija s njima veoma komplikovana.
Ovo mjesto u tekstu mi se čini pogodno da iskoristim priliku i budem malo ironičan – moguće je da ja nisam dovoljno informisan, pa tako ne znam da je možda u SAD-u, zbog zračenja ili nečeg sličnog, nastupila pomama proganjanja mobilnih telefona (i njihovog stavljanja van upotrebe) – baš kao nekada komunista. Ako je to tačno, onda nema druge nego da se na filmsku scenu (baš kao u “Krugovima”) ponovo vrati stari fiksni zvrndavac.
A onda bi, barem u nečemu, naš film postao preteča.
Naziv filma: Krugovi (Rings), 2017.
Režija: F. Havier Gutierez (F. Javier Gutierrez)
Scenario: Dejvid Luka (David Loucka), Džejkob Estes (Jacob Estes), Akiva Goldsman (Akiva Goldsman)
Igraju: Matilda Ana Ingrid Luc (Matilda Anna Ingrid Lutz), Aleks Ro (Alex Roe), Džoni Galeki (Johnny Galecki), Vinsent D’Onofrio (Vincent D’Onofrio), Ejmi Tigarden (Aimee Teegarden)
Trajanje: 107 minuta
