DC Univerzum (DC Universe) je ponovo multiverzum (Multiverse). Nakon neuspjele kampanje “New 52” iz 2011. godine, kada su se odrekli sedamdesetogodišnje istorije zarad 52 “nova” stripa, koji su na naslovnici imali oznaku “Epizoda 1”. Primarni cilj je bio da privuku nove čitaoce, koji ne bi bili opterećeni kanonom i mogli bi bez problema da prate avanture svojih omiljenih heroja. U teoriji je zvučalo jednostavno, ali konačni proizvod je unio mnogo konfuzije.
To nisu bili tabula rasa likovi, svježi i novi, već isti oni s ogromnim nasljeđem koje je bilo “zgurano” u pet ili osam godina njihovih fiktivnih života. Ovo je posebno bilo simptomatično kod Betmena, jer makar četiri Robina (različitih godišta) je odgojio u tih par godina, što je bilo nerealno čak i za ove fiktivne likove. Meni lično najveća jeres je bila to što su uzeli kultne likove Vertigo stripova (Džona Konstantina, Šejda, Čudovište iz Močvare) i ponovo ih “integrisali” među superherojštinu. Ne mogu da navedem nijedan dobar razlog zašto bi Konstantin bio zanimljiviji lik samo zato što “visi” sa Supermenom ili Betmenom.
Kažem neuspjela kampanja, ne misleći na (ne)logičnost priča, to očigledno nije smetalo uredništvu DC stripova, već neuspio projekt jer nisu uspjeli u osnovnom cilju da privuku nove čitaoce. Štaviše, ispizdili su svoje redovne, odane čitaoce sa svim ovim “novotarijama”. Znam, jer sam lično prestao redovno čitati DC naslove u tom periodu. Nakon skoro pet godina izdavanja, sa simbolične 52 epizode, uredništvo je shvatilo da se nešto mora mijenjati. Ovaj put je to bio povratak na staro (djelimično, komplikovano je, iako ne bi trebalo biti). Ubili su “New 52” Supermena i na njegovo mjesto stavili “kanonskog” Supermena. To je bio prvi znak povratka starog Multiverzuma (multi, jer se sastojao od 52 različita univerzuma), a novi DC univerzum (2011 – 2016) je do tada bio zatvorena cjelina.
Prošle godine je započeo DC preporod (“DC Rebirth”). Nakon specijalnog strip izdanja istog imena, koji je trebao biti temelj novog status quo, vratili su originalnu numeraciju dva najklasičnija superherojska naslova “Action Comics” (br. 957) i “Detective Comics” (br. 934). Svi ostali naslovi počinju sa novom numeracijom, jer ako se išta prodaje u američkom stripu onda je to – broj 1. Važno je da istorijski kontinuitet (od tridesetih godina 20. vijeka) ponovo tu, zato su i stavili “originalnog” Supermena, kao dokaz da stare priče ponovo važe. Ovaj Supermen, osim što je bio pun iskustva, imao je i sina, što je donijelo novu dinamiku zastarjelom liku.
Naravno, ni ovo nije ništa novo. Skoro deset godina ranije, Grant Morison (Grant Morrison) je dao Betmenu sina. Demijen Vejn (Damian Wayne), osim što je bio biološki sin Betmena i nindže, ubrzo je postao novi Robin. Sa “New 52” inicijativom se nije ništa promijenilo, štaviše, strip “Betmen i Robin” je istraživao novopronađeni odnos oca i sina (za razliku od prethodnih Robina, koji su bili usvojeni). Peter Tomasi, koji je bio urednik za vrijeme kada je Morison bio pisac Betmen stripova, sam je postao scenarista “Betmena i Robina” u “New 52” univerzumu. To je jedini strip koji sam redovno čitao za tih pet godina i bio je iznenađujuće dobar. Moram priznati da sam se nasmijao kada sam čuo da je on danas scenarista “Supermena” nakon “preporoda” (“DC Rebirth”) i da je “originalna” ideja da “uvali” Supsu sina. Dodatni cinizam je što su već u sedamdesetim godinama 20. vijeka (Srebreno doba američkog stripa) i jedan i drugi heroj imali odrasle sinove koji su nosili njihove kostime, ali ne treba dodatno komplikovati…
Džonatan Kent (Jonathan Kent) je Supermenov sin i, naravno, ima većinu njegovih moći. Strip se bavi dinamikom oca i sina, njegovim odgojom i treningom. Džonatan je uzeo ime “Superboy” (koji su mnogi nosili, baš kao što je bilo i par Robina prije Demijena). Bilo je pitanje vremena kada će se sresti sa Betmenom i njegovim sinom. Robin, koji je aristokrata, ima malo razumijevanja za seljače iz Kanzasa. Iako nema nikakvih supermoći, nije se bojao potući se sa Supermenovim sinom čim ga je upoznao, što je zamalo dovelo i tuče njihovih očeva. Naravno da su čitaoci oduševljeni (kao da im je trebalo više od ovoga). DC je odmah najavio posebni strip “Supersinovi” (“Super Sons”), koji isključivo prati avanture supersinova i njihov “komplikovan” odnos.
Ponovno rođenje univerzuma nije prošlo baš tako veselo. U specijalnom izdanju sam primijetio nešto čemu sam se nadao da se neće nikada dogoditi, ali čitajući vijesti iz superherojštine, najgora predviđanja su se ispunila. Postojala je jedna stranica iz “Rebirth” specijala koja je izgledala užasno poznata. Možda i previše. Ubrzo nakon toga, uredništvo DC stripova je javno izašlo, puno sebe, jer je smatralo da je izmislilo “toplu vodu” i potvrdilo da će legendarni Alan Murov (Alan Moore) “Watchmen” postati dio službenog DC multiverzuma.
Koliko je to loša ideja, ne mogu ni početi da objašnjavam. To vam je kao da je neko odlučio da se liječeni narkomani i seksualni prestupnici bave čuvanjem djece u vrtiću (Supermen i Betmen su u ovoj hiperboli djeca iz vrtića). Murov odrasli klasik dekonstrukcije superherojskog mita, sa svojim mračnim i sjebanim likovima stvarno nema mjesta ni u jednoj od 52 dimenzije DC-a. To je bila zatvorena priča, jedan od Tajmsovih najboljih romana 20. vijeka i reciklaža ovog remek-djela ne može donijeti ništa dobro. Ne treba čuditi nikoga što Alan ne želi da ima išta sa ovim izdavačem već dugi niz godina. Nije ovo prvi put da DC želi da zaradi keš na ovom profitabilnom brendu. Prije par godina su izdali mini-serijale “Before Watchmen” (2012), koji su imali ove kultne likove. Iako nije ništa revolucionarno, da se ne lažemo, nisam ni čitao ove stripove, jer sam stvarno uvjeren da je to gotova priča; izdavač je zaradio dovoljno novca i ne odustaje od daljnje eksplotacije Murovog čeda.
Ako je suditi po trenutno dostupnim informacijama, razbacanim u raznim stripovima, Supermen i njegov sin borili su se sa čudovištem s pipcima, koje neodoljivo podsjeća na ono s kraja stripa “Watchmen”, Betmen je pronašao Komičarev krvavi smajli bedž u svojoj pećini, a Džon Konstantin citira stihove iz pjesme Vilijama Blejka, “Amerika: Proročanstvo” (William Blake, “America: A Prophecy”):
“The morning comes, the night decays, the watchmen leave their stations”.
Iz svega ovoga može se naslutiti da je glavni krivac za sve loše u DC univerzumu Doktor Menhetn (Doctor Manhattan). Doktor je jedan od glavnih likova stripa “Watchmen” i jedno od najmoćnijih bića ikada, poznat po svojim moćima manipulisanjem vremena, a diskutabilno je uopšte ga nazivati superherojem. On je “ukrao” deset godina života superherojima (“New 52” period i sva konfuzija sa istorijom). Fino je kada za loše uredničke odluke možete okriviti imiginarnog lika.
Koliko god da sam bio ohrabren povratkom kanona i multiverzuma, sada sam ponovo zabrinut za budućnost DC stripova, jer zaista vjerujem da je ovo katastrofalno loša odluka.
Ali, živi bili pa vidjeli, kako će se situacija dalje razvijati.
