S obzirom da je Dan zaljubljenih, ima samo savršenog smisla da večerašnja noćna preporuka bude “Rambo”. Puritanci, polako, smirite se, znamo da je ovo “Prva krv” (“First Blood” – kod nas bezumno preveden kao “Rambo”), znamo da je prvi film daleko čudnija i bolja živuljka od svojih potomaka i da je reditelj Ted Kočef (Ted Kotcheff) faca.
Za razliku od kolonijalne i imperijalne propagande, a to su postali nastavci Ramba, prvi film je obrnuta perspektiva. U prvom filmu Džon Rambo je vijetnamski veteran koji, sedam godina nakon rata, dolazi u planinski gradić Nada (Hope – suptilno, nema šta), da posjeti prijatelja, sa kojim je služio u Vijetnamu. Sada beskućnik, bolujući od PTSP, u krajnjoj nemogućnosti da ostavi rat iza sebe i da se bilo kako integriše u društvo (valjda se to tako kaže), Džon je došao da potraži prijatelja i da u razgovoru sa njim nađe, kakav takav, smisao. Po dolasku, Džon saznaje da mu je prijatelj umro od raka, od kojeg je obolio zbog izlaganja “Agentu Oranž”, hemijskom oružiju koje su amerikanci koristili u Vijetnamu. Kao što već vidite, film nije baš na strani Ujaka Sema.
Kako Džon izgleda onako kako su veterani i izgledali u to vrijeme, duža kosa, vijetnamka, lokalni šerif pomisli da je skitnica (bio je čovjek u pravu, ali nije morao biti toliki kreten oko toga) i odluči da takve ljude ne želi u svom pitomom gradiću. Šerif vozi Džona vam grada i govori mu da se ne vraća, da je nepoželjan. Da, sad im ne treba, smetnja je, nakon što je izgubio dušu boreći se za kolonijalne interese iste vlasti, sad im ne treba! Džon odlučuje da neće trpjeti takve nepristojnosti i mirno se vraća u grad. Povratak šerif tumači kao pobunu koja prevazilazi sve granice, kao bezobrazluk i zatvara Džona u policijsku stanicu, u kojoj ga muče.
“Oni su pustili prvu krv, ne ja!”, reći će Džon i pobjeći, gdje drugo, nego “u planine”. Šerif mobiliše svu dostupnu snagu, uključujući Nacionalnu gardu, da lovi po planini najsposobnijeg pripadnika Zelenih beretki i dobitnika Medalje časti za svoje službovanje u Vijetnamu – loša ideja.
Stalon(e) (Sylvester Stallone) ima tu (ne)sreću da pokrene poprilično subverzivne filmove, koje zatim industrija, a i on sam, pretvori u franšizu potpuno odbrnutih vrijednosti. Rambo je najblatantniji primjer toga. U stvari, tema prvog filma nije mitomanija i superherojština američkog vojnika, kojeg će u svim potonjim nastavcima pretvoriti u vijesnika američkog kolonijalizma i imperijalne moći, pa se prvi film ne zove “Rambo”, već imenom oslikava svoju temu koja radi isključivo na polju unutrašnje politike. Zato se film i zove “Prva krv”. Ni “Roki” nije dugo mogao ostati samo momak iz Filadelfije, morao je i on malo putovati i malo se tući sa Rusima. U stvari, možemo zamisliti jednu hronologiju, u kojoj je Roki na početku samo obični bokser sa ulice, kojeg nakon uspjeha primjeti američka vojska i vrbuje ga u imperijalne svrhe, on se nakon nekog vremena pobuni, za kaznu ga šalju u Vijetnam, iz kojeg se on vraća kao Džon Rambo u “First Blood”, da bi ga opet, u nastavcima Ramba, pretvorili u oružje kolonijalizma.
Ali, takva je Silvesterova sudbinja, a to znači i karakter. Džon je bio nešto sasvim drugo. Iako su ga iskvarili i učinili čudovištem, uvijek ćemo imati “First blood”. Eto zašto je ovo film za Dan zaljubljenih.
