Iako je Lazar Džamić potpuno u pravu kada piše da je nadrealna farsa i naš način života i naš način umjetnosti, pa su nam tako najbolja filma djela upravom pod znakom nadrealne farse tj. u većini se radi o komedijama. Ali, ima i romantike u nama. Bilo da je to ona nategnuta melodramska, u ideološke svrhe upregnuta partizanska romantika, jer čak i u njoj iskrenost progovori, bilo da je to crnotalasna romantika nepomirljivog života margine ili je to adolescentska romantika “omladinskog filma”, ne možemo reći da nam je samo farsa na umu. Neka sav marketing, kojim se pakuje i prodaje zaljubljenost, ili romantika, bude povod za gledanje dobrih filmova, kao što je povod zaboravnom i neromantičnom muškarcu ili samo “muškarcu”, da se sjeti jednom u godini kupiti cvijeće, a da ništa nije skrivio – da, potrebno je udruživanje svjetskih marketinških sila da ga natjeraju na tako nešto.
Uglavnom, evo ih, neki od najromantičnijih, tužnijih ili vedrijih, domaćih filmova, u potpuno nasumičnom redu.
“Ljubav i moda”, 1960.
Bilo je nekad i vrijeme kada nismo morali smatrati grijehom djelo one naravi koju ove godine ima “La La Land”. Ne kažemo da su filmovi istog ranga, samo da su iste naravi, a ona se tiče baš mode iz naslova, koja označava frivolno neobaziranje na sva “stanja” (društva, privrede, morala…), a ni na sva “sr**a”, izraženo uvijek pjesmom. Đuza Stojiljković ovdje pjeva “Djevojko mala”, Gabi Novak pjeva, Čkalja… filmsko vrijeme koje se, bar u ovom smislu, moglo zvati “kad smo dopuštali sebi svašta”… svašta.
“Saša”, 1962.
Radnja filma se odigrava za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nijemci i njihovi saradnici terorišu okupiranu oblast, ali skoro svake noći po jedan od njih biva ubijen. Na svakom ubijenom nalazi se redni broj i potpis “Saša”.
Neprijatelj ubija skrivenog ranjenog partizanskog borca, vjerujući da će tako eliminisati “Sašu”. Međutim, tajanstvena ubistva neprijateljskih vojnika se nastavljaju. Grupa omladinaca u želji da se priključi partizanima, dolazi na sastanak sa nepoznatim “Sašom”. U pitanju su tri dječaka sa kojima je tajna omladinska organizacija u školi imala teškoće. Ispostavlja se da su upravo oni, bez ičijeg znanja, njegovali ranjenog partizanskog borca i vršila osvetnički posao ostavljajući potpis “Saša”.
Evo i romantičnog dijela: Španac potpisivao se sa “Saša”, jer se tako zvala djevojka koju je volio, a koju su ubili Nijemci. Ovo je jedan od prvih partizanskih filmova, koji je motiv borbe protiv okupatora predstavio kao lični čin, u ovom slučaju osvete radi ljubavi, a ne kao dio promovisanja zvanične ideologije. Ako to nije romantično, ništa nije.
“Rondo”, 1966.
Žanrovski, ovo je drama, a radnja prikazuje sudiju po imenu Mladen (Stevo Žigon), kako svake nedjelje dolazi kod svog prijatelja kipara Feđe (Relja Bašić) da igraju šah i razgovaraju o umjetnosti i muzici, ali i kako njihovi susreti dovedu do toga da Feđina mlada supruga (Milena Dravić) započne preljubničku aferu sa Mladenom.
Narativna struktura slijedi istoimenu muzičku formu – rondo. Ali, nije zbog toga film romantičan. Ovdje ima melanholije i zamišljenosti, ali kao i muzičkoj temi, ovom filmu ćete se uvijek vraćati i biće vam prijatelj za sva godišnja doba – dobro, vjerovatno samo prijatelj za jesen.
“Bube u glavi”, 1970.
Prvi film Miše Radivojevića! Kao, dovoljno je stati tu, kao to je neka preporuka. Kako kome. Ali, imajte na umu da imamo dva Mišina filma na ovoj listi, a to valjda nešto govori.
Oni se vole, ali im ljubav ne polazi za rukom. Ne nalaze rješenja za svoje sumnje, niti opravdanje za svoje egzistencijalno stanje. Mladić ima osjećaj da je pogrešan čovjek u pravom svijetu, odnosno pravi čovjek u pogrešnom svijetu. Mišo ne haje i ne osvrće se.
“Bal na vodi”, 1985.
Radnja filma smještena je pedesetih godina u Beogradu. Jedna djevojka i četiri mladića su nerazdvojni, idu u isti razred, zajedno veslaju, imaju orkestar, porodice im se poznaju. Sva četiri mladića su potajno zaljubljeni u svoju drugaricu, dok ih ona smatra samo svojim nerazdvojnim prijateljima. Ljubav će joj se dogoditi ipak, i to sa provinicijalcem koji je tek došao u Beograd. Ona ostaje u drugom stanju, što nije željela da otkrije svojim drugovima, kao ni svom mladiću u koga se razočarala. Ubrzo zatim majka joj umire, a otac joj je emigrant, koji nakon rata živi u inostranstvu, tako da njeni drugovi odlučuju da joj pomognu. Ovo je jedan od prvih jugoslovenskih filmova koji je otvoreno ismijavao komunizam.
Gala Videnović se, na žalost, sklonila sa filmskog platna i ostala nedostižna, kao Ester.
“Una”, 1984.
Evo ga, opet Miša Radivojević. U stvari, ovaj put, Sonja Savić, Rade Šerbedžija, Nebojša Pajkić i Momo Kapor.
Film je izazvao dosta kontroverze u vrijeme pojavljivanja, uglavnom zbog, za to vrijeme pogotovo, slobodnih ljubavnih scena – bio je obilježen skoro kao porno film. Ali, kako ćete i vidjeti, taj seks niti je romantičan, niti je ljubavan. Jer, riječ je o sredovječnom profesoru koji je izgubio vjeru u život i mladoj djevojci koja je izgubljena u životu, o tih dvoje ljudi koji pokušavaju, ali nemaju šanse da se povežu. Pitate se: “Ako taj seks nije romantičan, zašto je film u preporuci romantičnih filmova?”. Pa, zato što i nemogućnosti mogu biti romantične, jednako, a često i više nego mogućnosti.
“Crni bombarder”, 1992.
Anica je bila dobra (i ostala), rupe su bile crne, košulje “svečane i bele”, Dragan je bio radogrlić, pardon, Bjelogrlić, hodalo se sa zombijima, govorilo se “vau vau” i “mjau mjau” – kakva vremena! Imamo i “Crnu Mariju” i “Kako je propao R'n'R”, ali “Crni bombarder” je romansa među filmskim spomenicima generacije u kojoj je rokenrol bio zvuk naroda.
“Lajanje na zvezde”, 1998.
Odsjekli bi nam ruku, zar ne, da nismo stavili Milovanovo (Vitezović) i Zdravkovo (Šotra) opjevavanje gimnazije i prve (dobro, možda druge-treće) ljubavi? Kako god bilo, stvarno se ne može bez “lajanja”, bio bi grijeh. A ne treba ga ni prepričavati, ni najavljivati, a i biće sigurno, evo već večeras na TV-u (kojeg god datuma čitali ovaj tekst).
“Kiša”, 1972.
Kratka avantura mlade udate žene i policijskog inspektora u zimskom odmaralištu, prilikom ponovnog slučajnog susreta pretvara se u veliku zabranjenu ljubav.
Puriša Đorđević je bio vođen Čehovom i njegovom pričom “Dama s psićem” i ostavio nam je nešto nalik, vjerovatno najromantičnijem filmu ikada snimljenom, Dejv Linovom “Kratki susret” (“Brief Encounter”) – emocijom, ne suštinom i dometom.
“Ko puca otvoriće mu se”, 1965.
Marko Babac nam je 1965. dao, ništa manje nego domaću verziju francuskih novotalasnih menage a trois pop-krimi ekstravaganci. U stvari, više od toga, dao nam je domaću verziju Godarovog “Bande a part”. U redu, Vera Čukić nije Ana Karina, ali blizu je, zar ne?
Troje mladih prestupnika Kristina, Mom i Juš su žrtve defektnog vaspitanja, ali su i u stalnom sukobu sa zakonom, doživljavaju i svoju ličnu dramu: Kristina, Jušova devojka ga napušta i zaljubljuje se u Momu. Inspektor javne bezbjednosti shvata da nije samo stvar u sukobu prestupnika i društva pa rizikuje svoj život u nadi da će spasiti mladiće.
