Opet se desilo da čitalac pobijedi mislioca, ali i pripovjedača u meni (sva trojica zvuče pretenciozno, ali tu je uglavnom prvi). Govorim samo o mnogobrojnim situacijama kada me čitanje pretekne u sopstvenom zaključivanju, pa prije naiđem na tuđe rješenje problema koji me je dugo, ali sporadično okupirao (vjerovatno je tu odgovor na pitanje: “Zašto?”). Tačnije, vjerovatno je riječ o spremnosti da prije vjerujem drugima nego sebi, ali prečesto čitanje hoće čovjeka pretvoriti u primaoca, da ne kažem primača. Uglavnom, lično saznanje često postane žrtva tuđeg, pročitanog, koje ga najčešće autoritetom proguta i umijećem zasjeni.
Ovaj put je žrtva bila česta slutnja da su narodnjaci moderni surogat tradicionalnim ritualima i običajima udvaranja i sparivanja. Surogati su, jer su običaji prva žrtva svake “demokratizacije” i urbanizacije društva, a kako su oni uvijek društveno lokalizovani primarni nagoni čovjeka, potrebno ih je nečim zamijeniti. Žrtva je bilo saznanje da su narodnjaci socijalni lubrikant, koji olakšava zbližavanje i “poznanje” (u biblijskom smislu – kao “I Adam pozna Evu, ženu svoju, i ona zače i rodi Kaina, pa reče: ‘Dobih muško od Gospoda'”) da je “glavobolja od vina” znak, koji se razglasom daje kao moguće raspoloženje, a koji, u ovom slučaju djevojka, može da prihvati, time označavajući sebe (a, znak daje plesom, zanosom, pjevanjem, poznavanjem teksta – sve ovo treba da prepozna suprotni pol) onom koje je spremna da ove večeri učestvuje u vrsti narativa koji Seka Aleksić nudi u pjesmi (“sinoć bila sam sa tobom pijana”), a koji može i da odbije, čekajući znak (pjesmu), čiji narativ joj više odgovara.
Ova mogućnost prihvatanja ili odbijanja znači da nije riječ o naredbi, već da je riječ o izboru, te da svako ko učestvuje u “narativu” zna šta radi, te da nije ograničen njime, već da samo koristi njegovu funkciju – mogućnost zajedništva, seksualnog ili drugog. Takvi, narodnjaci su “okruženje”, atmosfera koja nas obuhvata u svakom mrestilištu (klubu, kafani), a koja je radi isto ono što su ranije radili običaji udvaranja. Kako su običaji ostali iza nas, danas imamo luksuz da nam ih svakodnevno preosmišljavaju tekstopisci i kompozitori onoga što kolokvijalno zovemo narodnjacima (a što u svojoj jezgrenoj formi nosi naziv “turbo-folk”).
Njihova prednost je formalna lakoća, pamtljivost, jednostavnost i lak pristup – što je odlika i tradicionalnih formi. Bivajući laki i pristupačni, oni sa druge strane nose odgovornost okruženja koje vodi sparivanju, što znači da mogu određivati i karakter i granice tog odnosa – ovdje je mjesto svim kritikama za promovisanje promiskuiteta i slično. Iako su kritike sa stanovišta moralne odgovornosti donekle smislene, kažem donekle, jer ne možete seksualni ritual optuživati zato što je seksualan, ona sa stanovišta muzičkog kvaliteta i muzičkog ukusa ljudi koji slušaju narodnjake, nemaju nikakvog smisla. Zbog svoje ritualne funkcije, narodnjak se cijeni u mjeri uspješnog uspostavljanja sparivanja, a ne u mjeri muzičke kompleksnosti ili drugog muzičkog kvaliteta. Svako ko učestvuje u erotskom naslućivanju pjesme, ne čini to zbog njenog kvaliteta, iako kvalitet ne smeta ritualnoj funkciji, već grabi onoliko koliko mu je dovoljno da mu olakša “poznanje” djevojke ili momka – isti razlog je i iza primitivnosti bećaraca ili sličnim muških žanrova. Ono što može biti loše je to da isključivo traženje ritualnosti u muzici može dovesti zakržljavanju muzičkog čula i nipodaštavanju svake druge vrijednosti muzike. Sa druge strane, moguće je da se među “zvučnim lubrikantima” nađe i zaista dobra pjesma, pa da se funkcija i vrijednost poklope.
E, sad, kako je čitalac pobijedio mislioca i pripovjedača…
Sve što sam naškrabao gore, našao sam dosta bolje i prirodnije izraženo u jednom eseju Dejva Hikija (Dave Hickey), američkog kritičara umjetnosti i esejiste kojeg sam nedavno otkrio. U stvari, da me Hiki nije podsjetio na moje bilješke i da nije potvrdio moje zaključke, vjerovatno ih nikada nigdje javno ne bih ni saopštio. Hiki se pitao zašto u njegovoj kulturi, u Americi, ima toliko ljubavnih pjesama i zašto su ljubavne pjesme toliko prisutne i potrebne. Naime, 90 odsto pop pjesama ikada napisanih su “ljubav ovo” i “ljubav ono”, i on je htio znati zašto. Evo kako to pripovjedač saopštava…
Jednog vedrog, vjetrovitog dana, našao se Dejv na verandi lokala u jednom gradiću, tik izvan Meksiko Sitija. Meditirao je o okolini sa svojim drugarom Braunijem, koji je danas u federalnom programu za zaštitu svjedoka, a vrsta posla kojim su se bavili tik izvan Meksiko Sitija je ona koja je u stanju čovjeka smjestiti u federalni program za zaštitu svjedoka. Hiki je pio pivo, Brauni je pio kafu. U jednom trenutku, Brauni se okrenuo i potapšao Dejva po ruci, da mu pokaže nešto. Ono što mu je pokazao, dalo je Dejvu odgovor na pitanje o pop pjesmama.
Na drugoj strani trga, na ivici trotoara, čekajući da pređu ulicu, stajalo je troje ljudi. Dječak od sedamnaest godina, u crnom, jeftinom odjelu, bijeloj košulji i uskoj crnoj kravati. Pored njega je stajala prelijepa djevojka, istih godina, u bijelog čipkanoj haljini, a uz nju, u potpunoj crnini, njena stara, ogromna, stamena, nepokorna pratilja – vjerovatno tetka. Njih troje su namjeravali preći ulicu, ali nisu mogli. Nisu mogli jer su im put blokirala dva, prašinasto siva psa, koja su se nemilosrdno je***a na ulici, ispred njih.
Dječak je grizao usnu, pun utiska, ali pod pritiskom da suzdrži reakciju i ne nasmije se suludom spektaklu. Djevojka je spustila pogled i zurila u beton. Tetka je bila bijesna i vidno potresena. Prvo je gledala u pse, koji nisu posustajali, pa u dječaka i djevojku, da provjeri ispravnost njihove reakcije, pa bi gledala okolo, da vidi da li je neko vidio da oni vide pse i njihov zanos.
Samo Hiki i Brauni, gringo đubrad, nisu imali povoda za obzir, pa su se cijepali od smijeha. I odjednom, Hiki je shvatio sve što ga je o ljubavnim pjesmama ikada mučilo.
“Toj djeci, dječaku i djevojčici, nisu trebale naše ljubavne pjesme, jer imaju tetku i mnoge druge strukture, običaje, tradicije, pored sebe. Zatim sam, perverzno, shvatio da ni psima nisu trebale ljubavne pjesme – oni su se sasvim dobro snalazili. Nama treba toliko ljubavnih pjesama, jer su nagonski rituali flertovanja, udvaranja i odabira partnera, koji su tu da bi održali našu vrstu u životu i koji održavaju društveni poredak – a koji su urođeni svakom sisaru i koji su živi u svim tradicionalnim kulturama – prve žrtve tržišnih demokratija i njihovog otpora svim tradicionalnim vrstama života, svim običajima. Mi se moramo ‘zbližavati’, ali nećemo da nam se govori kako da to radimo, pa kao zamjenu stvaramo instituciju ljubavnih pjesama, koje onda svaka generacija piše za sebe – a to je valjda demokratija. Jer, teško je naći nekog da voliš i nekog da tebe voli, ali možeš početi nalaženjem nekog ko voli istu ljubavnu pjesmu”.
To su Dejvu rekla ona dva psa, onaj par i tetka, a to isto važi za turbo folk (koji još nazivamo, tačno ili ne, ali nazivamo – narodnjakom). Razlika je, doduše, bitnija od sličnosti Dejvove priče i moje. Razlika je u onoj odgovornosti o kojoj sam govorio, a vjerovatno i u demokratiji. Jer, Dejvove pjesme govore o ljubavi, a naše (ove o kojima pišem) pretežno o seksu. Iako služe istoj funkciji, njihov karakter je drugačiji. Možete reći da su naše iskrenije i da je “ljubav” ionako uvijek samo fina riječ za seks, te da je ionako većina novotalasnih pjesama o ljubavi, u stvari, eufemizam za seks, ali baš zato je odgovornost veća. Jer, ako je seks svejedno odredište koje niti se treba, niti se može izbjeći, onda postaje veoma bitno kako ćemo skrojiti naše nove rituale, jer imamo izbora. Nagon nam govori “ja ću svejedno preuzeti igru, ti me samo pokreni i dovedi do nje/njega”, a to znači da je sav ostatak, sve što ostaje kada nagon dobije svoje, spada u ono što će nam obilježiti kulturu, u ono što određuje kojim slikama ćemo biti zasuti, sa čim ćemo ustajati i sa čim (sa kim) ćemo zaspati. I ne radi se o tome da su stvari kulturne ili ne, već koliko su zanimljive ili ne. Jer, kada morate stvarati eufemizme, kada morate stvari reći na drugačiji, prenesen, a jasan način – vi, u stvari, pišete poeziju. Ova poezija je u stanju da postoji u okvirima narodnjaka, što dokazuju ljudi poput Šabana, Tozovca i sličnih.
Ali, da se vratim poenti: ljudi koji slušaju narodnjake nemaju zablude o njihovoj funkciji – oni znaju da su to lubrikanti. Jer i vama kada zatreba lubrikant, vi ili ga kupite ili ga proizvedete – što vas svrstava ili na stranu konzumenta ili na stranu kompozitora.
Mislim… tako je, zar ne?
