Izgleda da popularna klavirska melodija nije posvećena proslavljenoj Elizi. Pod oznakom “Bagatela br. 25 u a-molu”, kompozicija do danas važi za najpopularnije Betovenovo klavirsko djelo i za standard svakoga ko želi naučiti svirati klavir. Ipak, njeno porijeklo, njena priča i njena posveta, ostaju nejasni.
Betoven je imao užasan rukopis i neka istraživanja čak ukazuju na mogućnost disleksije. U tom slučaju, imamo razloga da to oboljenje krivimo za veliki nesporazum koji stoji iza čuvene kontroverze oko kompozicije “Za Elizu”. Zapis ove kompozicije objavljen je 40 godina nakon kompozitorove smrti, a pronalazač rukopisa bio je Ludvig Nol (Ludwig Nohl), koji je i potvrdio da je djelo napisano 27. aprila 1810. Originalni rukopis nikada nije pronađen.
Ovo bi moglo značiti da verzija koju slušamo danas nije original, tj. da nije ona koju je Betoven pisao, već je u pitanju prepis koji je napravio upravo pomenuti Ludvig Nol, a to znači da postoji i mogućnost da je Nol promijenio detalj ili dva. Betovenov rukopis je bio notorno aljkav i gotovo nečitljiv i bez sumnje oslikava njegov nemir i komplikovanu ličnost. Ta komplikovanost predstavlja težak zadatak za svakog prepisivača, jer ako je prepisati note dovoljno teško, zamislite tek kako je sa tekstualnim dijelovima.
Postoji izvjesna mogućnost da je Eliza, zapravo, bila Tereza Malfati (Therese Malfatti von Rohrenback zu Dezza), Betovenova studentkinja i prijateljica. Tereza je bila ćerka trgovca koji se u Beč doselio iz Italije. Kompozitor se navodno zaljubio u učenicu i zaprosio je 1810. (godina u kojoj je nastala i spomenuta kompozicija), ali ona je rekla “ne”. Kasnije se udala se za imućnog plemića Vilhelma fon Drosdika (Wilhelm von Drossdik).
Tereza je umrla u 69. godini. Među njenim stvarima pronađen je primjerak bagatele “Za Elizu”. Na naslovnoj strani bila je posveta sa Betovenovim potpisom. Pored teorije da se readi o pogrešnoj transkripciji, postoji i mogućnost da je Eliza bilo ime kojim su je oslovljavali bliski prijatelji – ni to nije potvrđeno, a ako ćemo se držati te pretpostavke, postoji kandidatkinja sa zgodnijim imenom.
Druga kandidatkinja za “spornu” Elizu je Elizabet Rokel (Elisabeth Röckel), njemački sopran i Betovenova bliska prijateljica. Međutim, nema nikakvih dokaza da podrže teoriju da je baš njoj posvećena kompozicija.
Betoven je bio očajan zbog gubitka sluha i patnja ga nije napustila do kraja života. U pismu prijatelju Francu Vegeleru (Franc Wegeler) on saopštava svoje nevolje:
“Moram priznati da mi je život jadan. Već dvije godine izbjegavam svako društvo, jer mi je nepodnošljivo objašnjavati i prepričavati ljudima da sam gluv. Da se bavim bilo čim drugim, mogao bih podnijeti to, ali u mojoj profesiji, radi se o užasnom hendikepu”.
Umro je 26. marta 1827. godine, od ciroze jetre uzrokovane hepatitisom – postoji mogućnost da je riječ i o oštećenju jetre od prevelike konzumacije alkohola. Nikada se nije ženio i nije imao djece, ali njegovo zavještanje čovječanstvu ostaje nemjerljivo i neosporivo, bilo ili ne bilo posvećeno pogrešnoj ženi.
