Nisu ovo više osamdesete, niti devedesete, a nije ni 20. vijek, američki film sporo uči da govori o ženama, a da ih ne svodi na funkcije sadržaja korisnog patrijarhalnom kapitalizmu. Za svođenje, barem ne za svodništvo, mogli bi optužiti i “20th Century Women”, jer govori o sinovljevom viđenju majke (sin je sam reditelj i film je o njegovoj majci) tj. mogli bismo pokušati, ali bismo se trebali poprilično nategnuti u mentalnoj gimnastici, i to sve da bismo bacili kamen na film koji ne zaslužuje niti priziva tako nešto.
Reću ću vam odmah, iako hoda po ledu nostalgije i tematizovanja majčinstva (da, svi reditelji su imali nježno, toplo djetinjstvo, o kojem svi moramo znati), ali i autonomne ženstvenosti, koje pokušava da zadrži, a da pritom ne potope jedni druge, film se održava, drži ravnotežu, zadivljuje na trenutke i ne pada. Možda sve ovo zvuči kao previše oprezna opaska da biste pomislili da je riječ o snažnom filmu, ali znajte da opreznost dolazi od teme, a nikako od performansa.
Od kraja trebamo početi. Zadnje riječi koje čujemo su riječi petnaestogodišnjeg Džejmija, odnosno riječi samog reditelja Majka Milsa (Mike Mills), čije djetinjstvo i gledamo. Kada stignemo do posljednjih riječi, Džejmi je već odrastao, već je postao današnji Majk i govori nam o svojoj majci: “Godinama nakon njene smrti želio sam svom sinu da kažem kakva je žena bila njegova baka, ali shvatio sam da je to nemoguće”. Do kraja ste već toliko zavoljeli njegovu majku i njegovo djetinjstvo, koliko god ono vrvjelo od problema (čije ne vrvi?), da shvatite tri stvari:
- O, ne samo da si uspio ispričati svom sinu o njoj, učinio si mnogo više. I koliko god to tvoje viđenje bilo, na kraju, ono je jedino koje si ikada imao.
- Kakav razlog da se snimi film! Da ispričaš sinu o svojoj majci, jer je nikada nije upoznao. A, kako prepričati nečiji život? Nečiju ličnost? Ionako je nikada nisi do kraja mogao ni znati, imaš samo komadiće. Koje večeri ispričati? Kog jutra? Uz doručak, prije spavanja? Kada? I zar nije to primitivna potreba iz koje je rođeno pripovjedanje, iz koje je nastala umjetnost – komunikacija i besmrtnost? Odnos i čuvanje?
- Majk je shvatio da ne pokušava pričati samo o majci, već da je prvenstveno heteroseksualni muškarac koji pokušava pričati o ženi. Tako je priča o majci postala i meditacija na temu feminizma i žene 20. vijeka.
Anet Bening (Annette Bening), koja nije nominovana za Oskara za svoju ulogu majke (što je zločin), u razgovorima za Hollywood Reporter je rekla ključnu stvar. Rekla je da je ovo film o onom nerazumijevanju koje možete imati samo sa voljenima. Jer, ljubav stvara takvu želju da se voljeni razumiju, a razum nikada ne može otići toliko daleko koliko je srce otišlo, nikada ne može stići, jer se nužno ne možemo saznati do kraja. I ova nemogućnost stvara toliku frustraciju i toliko problema, jer se najčešće međusobno krivimo za nerazumijevanje. Takva bol nikada neće nastati sa nekim za koga vam nije stalo. I to je sav zaplet filma – želja majke i sina da se potpuno razumiju i njihova nemogućnost da to urade, i jedno i drugo, i želja i nemogućnost, nastali iz prevelike ljubavi. Majka traži pomoć djevojke koja iznajmljuje sobu kod njih (Greta Gerwig) i sinovljeve najbolje prijateljice (Elle Faning), u koju je zaljubljen, da joj pomognu da ga odgoji. U stvari, ona od njih traži da joj pomognu da ga razumije. Prva to čini dijeljenjem pank subkulture i hardkor feminizma sa njim, a druga bliskošću i seksualnim ispovijestima, koje mu slamaju srce, jer ona odbija da spava sa njim dok mu priča kako spava sa drugima.
Majk je uzeo nemogućnost razumijevanja nastalu iz ljubavi, kao okvir u kojem će što istinitije sinu filmom ispričati sliku svoje majke. Jer da je uradio išta drugačije, da je bio 100% siguran u svoja sjećanja i svoje utiske, dao bi mu toliko manje od onog što mu je dao sa ovim filmom – pored toga što će dječak sada zauvijek imati dvije bake: stvarnu i Anet Bening. I pitanje je koja je “stvarna” ili koja je “stvarnija”, jer o prvoj malo može znati, da nema Anet da pokaže ka njoj.
I kao da nije bilo dosta uvesti ove “meta” teme granica saznanja i saopštivosti života, Mils je imao privilegiju da odrasta sedamdesetih i osamdesetih, sa samohranom, nezavisnom, neobičnom, majkom, i to u doba subkulturne diseminacije feminizma. Tako je Mils teme tumačenja žene kao takve i pokušaja nesvođenja žene na svaku mušku saznajnu funkciju, povezao sa temom razumijevanja sopstvenog djetinjstva i sopstvene majke. I to je je**ni poduhvat! To izvesti!
Vau, kada čujete o temama koje poteže ovaj film, morate pomisliti da je riječ o jednom od “strukturalnih” filmova, koji pripadaju više galerijama, instalacijama, video-artu, nego kino salama. Ne možete biti dalje od istine. Jer, Mils je uspio napraviti opušten, nepretenciozan, zabavan, ljudski film, sa dopadljivim likovima, koje ćete brzo zavoljeti.
Pored Bening, El Fening i Greta Gervig ostavljaju tačne i razoružavajuće uloge (Greta Gervig opet pleše, a to tako dobro radi, zar ne?). Ne treba, a lako se može zanemariti dječak koji igra samog Milsa, onaj čije djetinjstvo posmatramo, onaj koji nam govori (iako nam svi likovi govore, jer Mils ne želi da imamo samo njegovu perspektivu). Riječ je o Lukasu Džejdu Zumenu (Lucas Jade Zumann), koji igra nevjerovatno inteligentno i sa razumijevanjem netipičnim za glumce njegovih godina – nije da nismo u istoriji filma imali prilike da vidimo ovakve mlade glumce, ali o tome se i radi, o tome da ga na prvu poredimo sa značajnim mladim glumcima prošlosti, kada hoćemo da procijenimo njegovu ulogu. On je gotovo nijemo središte, jer je svjedok kroz čije iskustvo posmatramo film, tako da je imao zadatak da većinu vremena reaguje umjesto da djeluje – što je za glumce noćna mora.
Sve u svemu, Mils nam je dao svoj do sada najbolji film, a Anet Bening je uspjela da nadmaši sebe. To svakako nije malo.
