Kada upišete ime Marion Kotijar (Marion Cotillard) na IMDb, u rezultatima ćete vidjeti “glumica, Početak” tj. “Actress, Inception” – bože mili. Ništa “Početak”, ništa “Život u ružičastom” (“La Vie en rose”), niti Manov “Državni neprijatelji” (“Public Enemies”), ništa mnogi drugi, jer govorimo o najboljoj glumici generacije, tako da moramo reći – “Dva dana, jedna noć” (“Deux jours, une nuit”).
Braća Darden (Jean-Pierre Dardenne, Luc Dardenne) su sa “Dva dana, jedna noć” napravila film koji će dvije godine kasnije napraviti i Ken Louč (Ken Loach) sa “Ja, Danijel Blejk” (“I, Daniel Blake”), a koji u suštini spadaju u tradiciju socijalnog filma definisanog u takozvanom “italijanskom neorealizmu”. Evropa s vremena na vrijeme ovakvim filmovima stavlja socijalnu svijest u prvi plan svoje filmske retorike, što je daleko bolje od trenutnog stavljanja političke retorike u prvi plan. Ne radi se o tome da film treba izbjegavati socijalne i političke priče, već o tome da film najčešće ne može da ih izvede do kraja, pa ostaje sramno zarobljen u istim dometima u kojem je i socijalni i politički milje iz kojeg govori. To, naravno, ne mora biti loša pojava i često je dovoljno snažno progovoriti o problemu, ali treba dodati i to da retoriku izvlače tj. spasavaju od prevladavanja i paroksizma, glumci, uloge, ljudi. A to je slučaj sa filmom Dardenovih i Marion.
Ona je ovdje žena koja boluje od depresije i koja je pred otkazom u fabrici u kojoj radi. Šef je radnicima dao izbor: da prihvate bonus na platu ili da zadrže nju kao radnicu. Mnogima treba bonus, jer se i sami nalaze u teškoj situaciji i imaju svoje probleme, a Sandra (Marion) će pokušati da lično razgovara sa svakim od radnika i da ih pokuša ubijediti da odustanu od bonusa i zadrže nju na poslu. “Korist ili milost?” i “U kakvom društvu živimo?”, to nas pita film.
Ali, nije ovdje riječ o pitanju, ovdje je riječ o osmijehu. O jednom osmijehu koji će smoći depresivna, pogrbljena, izmoždena i uzvišena Marion, u onom trenutku kada prvi put neko pristane da se odrekne svog prava na bonus. Taj osmijeh je znak sitne ljudske pobjede potopljene u mulju gubitka i nemoći, pobjede koja se ipak projavi za tren, pa ostane spazmično zaglavljena u istom trenu, jer ne može dalje da se raduje, nema toliko razloga, a ne želi da vrati u mulj. Lice priziva grčenje viličnih mišića i pokazivanje zuba da bi smoglo bilo kakav znak dostojanstva, tamo gdje ga dugo nije bilo.
Ovaj je sigurno među najkompleksnijim osmjesima filmske istorije – trebali bismo napraviti studiju filmskih osmijeha, onih najznačanijih, pa procijeniti detaljno mogućnost njihovog značenja. Ali, oni su kao plač, refleks kojim tijelo izbacuje nešto i brani se kada je preplavljeno – spas od unutrašnjeg davljenja.
Jedan od značajnijih osmijeha koji pada na pamet je O De-Suov grčeviti osmijeh poraza u Čenvuk Parkovom (Chan-Wook Park) “Oldboy”.
Prije i poslije osmijeha Marion nosi film i sav njegov teret možete vidjeti u njenoj pogrbljenosti, ali u osmijehu, u kojem su se naselila sva moguća značenja priče i tu ostala.
Pogledajte film i doživite osmijeh. Ništa više.
