U sve gušćem rasporedu svirki, koncerata i performansa, mlada umjetnica Sara Renar sve rjeđe pronalazi vrijeme da s mirom popije kafu u nekom od zagrebačkih kafića. Pa čak i kada ulovi jedan takav trenutak, nerijetko ga poremeti poziv nekog novinara.
Za jednu baš ovakvu situaciju krivi smo i sami, ali s dobrim opravdanjem. Naime, dobitnica “Porina” za najbolju žensku vokalnu izvedbu 2015. godine prvi put dolazi u Banjaluku, i to u subotu, 18. februara. U klubu “Žiža”, ona će svirati pjesme sa “Tišine”, svog posljednjeg albuma, kojeg je većina kritičara svrstala među najbolje u prošloj godini, ali i stvari sa ranijih izdanja “Djeca” i “Jesen”.
Njenu muziku je nedavno čula i italijanska publika, a potom je došao odlično ocijenjeni pozorišno-muzički performans “Gdje povlačiš crtu”, izveden u saradnji sa ekipom muzičara i glumcima Dorom Lipovčan i Ivanom Đangom Laićem. Stoga je Sarina kafa u tišini na obostrano zadovoljstvo zamijenjena razgovorom o novim, starim i tek zamišljenim projektima.
BOSONOGA: Početkom mjeseca si imala dva nastupa u Italiji. S kakvim impresijama si se vratila?
SARA RENAR: Sjajno je bilo. Imali smo dvije svirke, u Gorici i Terniju, dvadesetak kilometara od Rima. Moje dosadašnje iskustvo sa svirkama u inozemstvu se još jednom potvrdilo, a to je da, bez obzira što možda ne razumiju jezik, jako reagiraju na emociju, glazbu i energiju koju mi dajemo na bini. Ja imam običaj podijeliti prevode tekstova na engleski, što djeluje kao faktor koji, s jedne strane, stiša ljude, s obzirom na to da nastupamo u manjim klubovima ili birtijama, a s druge strane im da dodatni kontekst za razumijevanje. Mislim da smo otvorili neka nova vrata i sva je prilika da ćemo se vratiti ove godine u Italiju, više puta.
BOSONOGA: Uskoro ćeš prvi put svirati u Banjaluci. Zašto te banjalučka publika nije imala priliku čuti ranije i šta će čuti ovom prilikom?
SARA RENAR: A, gledajte, niste zvali (smijeh). Imam sjajan booking tim, koji šalje upite svuda, i, evo, sad smo se konačno uspjeli dogovoriti. Biće naglasak na novom albumu, svakako, ali će biti neki presjek i prearanžiranih starih stvari. Počeli smo dosta eksperimentirati sa muzikom, sad smo, da ne ureknem, i stvarno uigrani, sa preko 70 svirki lani, a nastavili smo u istom tempu i ove godine. Sigurno ćemo dati sve od sebe, mislim da bi publici moglo biti zanimljivo.
BOSONOGA: Kakav je život sada, na putovanjima od grada do grada i od kluba do kluba? Koliko je to iskustvo drugačije za jedan duo nego za bend od četiri-pet momaka?
SARA RENAR: Zapravo je daleko lakše kad se putuje u duo formatu. Ja sam sve starija i putovati sa 4-5 momaka je nekad super zabavno, a nekad super zamorno, eksponencijalno. Zdeslav Klarić, moj klavijaturist, je stvarno sjajan muzičar i generalno sjajan tip, pa su ta putovanja vrlo ugodna. Sad, mehanizmi preživljavanja su takvi da se vratimo u Zagreb mrtvi umorni i dva dana nastojimo spavati. Nekad imam osjećaj da samo dođem u Zagreb oprati veš i putujemo dalje. Ali, to sam izabrala i to volim, pa mi nije ništa teško.
BOSONOGA: Ipak, možda se i vratite na varijantu 4-5 osoba. U jednom ranijem intervjuu si izjavila da razmišljaš o ponovnom proširenju sastava, kako prostori u kojima nastupate budu postajali veći.
SARA RENAR: Da, s tim što ne bih išla na format klasičnog benda. Posebno sad, sa iskustvom iz projekta “Gdje povlačiš crtu”, koji sam originalno radila u suradnji sa trećim programom Hrvatskog radija i zagrebačkim Hrvatskim narodnim kazalištem. Riječ je o prilično eksperimentalnom muzičkom komadu, čija baza su fragmenti, najviše sa posljednjeg albuma, složeni u hibrid koncerta i performansa. Ako se bude širio sastav, onda će to definitivno biti u ovoj nekoj varijanti, gdje ne govorimo o klasičnoj ritam sekciji, o “bend svira, djevojka pjeva” varijanti, nego gdje je muzika na malo ozbiljnijem nivou.
BOSONOGA: A da li “djevojci” nekad nedostaje sloboda na sceni, koju bi takav format mogao da donese, s obzirom na to da uglavnom istovremeno rukuješ mikrofonom, looperom i gitarom?
SARA RENAR: Apsolutno ne, uživam. Koncerti su, kao i kazalište, ponavljanje. Sa ovoliko utakmica u nogama i pređenih kilometara sam sigurna u sebe. Dapače, uz sve žice i kablove, imam prostora za improvizaciju, a u setlisti imamo par stvari gdje sam oslobođena tereta instrumenata, pa se imam kad i iskakati. Mislim da smo našli neku super sredinu.
BOSONOGA: Dakle, možemo da očekujemo elemente pozorišne umjetnosti u tvojim budućim nastupima?
SARA RENAR: Da, apsolutno. Sva ta nova iskustva obogaćuju i predstavljaju znanja koja primjenjuješ iz jednog projekta u drugi. Mi smo već počeli uvoditi i u vlastite koncerte neke elemente koje sam otkrila radeći na “Gdje povlačiš crtu”, i to me veseli. Volim širiti vidike u tom smislu.
BOSONOGA: Jedno od pozorišnih iskustava je bila predstava u kojoj si tumačila Svetlanu Ražnatović, i to u duetu sa Thompsonom, kojeg je predstavljao Ante Perković. Kakve su bile reakcije na ovaj performans?
SARA RENAR: Nije to bila moja jedina uloga kroz cijelu predstavu, već jedna scena. Riječ je o predstavi “Mali čovjek želi preko crte”, u produkciji Montažstroja, a režirao je Borut Šeparović. Predstava je bila na bazi pjesama “novog vala”, potpuno prearanžiranih u formate elektronske glazbe. Vrlo društveno i socijalno osvještena, vrlo aktivistički nastrojena. Ja sam tu imala središnju vokalno-scensku ulogu. Imali smo “zbor malih ljudi”, zbor manjinskih skupina – od nacionalnih do skupina manjinskih spolnih orijentacija, osoba treće životne dobi, osoba sa invaliditetom… Svi oni su na sceni bili kao jedan hor, fenomenalno iskustvo. To je bila i jedna ogromna produkcija i, nažalost, upravo se zbog troškova projekt nije mogao više održati, jer je bilo oko 40 ljudi na bini. Ali je bilo strahovito moćno. Rasprodali smo prostor “Jedinstva” u Zagrebu tri ili četiri dana zaredom, uz generalnu probu.
BOSONOGA: Međutim, susretala si se i sa većim produkcijama, i to kao statistkinja u seriji “Igra prijestolja”.
SARA RENAR: Da, da, u drugoj sezoni se može vidjeti kako me kamenuju kao jednu od Lannistera i kako plačem kad ispraćaju mladu Sersei na putovanje. Prošlo je šest godina od tada, svašta se dogodilo, ali je to bilo jedno sjajno iskustvo. Sjajno je promatrati tu mašineriju, koja se budi i pokreće u doslovno pet ujutro. U Dubrovniku se snimalo, tokom cijelog dana. Tu je, naravno, profesionalni tim glumaca i ljudi koji se ozbiljno bave filmom, ali nevjerojatno koliko su uspjeli gomilu statista i naturščika isto tako postrojiti u toj mašini da stvari besprijekorno štimaju. Što je jasno, jer je tolika lova u igri i ne mogu si oni dopustiti greške. Meni je to bilo sjajno iskustvo, vidjeti kako to funkcionira.
BOSONOGA: Uz sve prethodno pominjano, bavila si se i modelingom. Muzika, gluma, modeling – od čega mlada djevojka može bolje živjeti?
SARA RENAR: Vjerojatno je modeling najisplativiji, ali to su sve ozbiljni poslovi. Ako se neko ozbiljno bavi modelingom, onda se bavi samo time, i tu je strahovita konkurencija, svijet je globalno tržište. Financijski, sa umjetnošću… kako da se izrazim, a da ne opsujem… nećeš si baš kupiti tri mercedesa u životu. Teško mi je to reći, mislim da je svaka priča individualna. Ja sam našla neki svoj put i neku nišu. S jedne strane, mogu furati svoje solo koncerte, koji su daleko od neke preovladavajuće pop muzike, ali to je format koji trpi i veću pozornicu i manju, tako da je to neki stalan prihod. S druge strane, otvaraju mi se vrata za neke ozbiljnije umjetničke suradnje i, isto tako, u jednom trenutku, financije. Mislim da je jedina formula da se vjeruje u to što se radi i da se radi k'o konj. Gladan nećeš biti, a da mi je do love u životu, bavila bih se nečim drugim. Mislim da sam našla neki balans i da cijela priča ide naprijed.
BOSONOGA: Kako vidiš položaj mladih muzičara u Hrvatskoj, je li on išta bolji u odnosu na kolege iz regionalnih zemalja izvan Evropske unije?
SARA RENAR: U svakom slučaju je nivo organizacije veći nego u susjednim zemljama. Mislim da je možda naprosto utoliko lakše što je država sređenija. Ali, da je teško probiti se, jeste, strahovito, i tu je potrebno puno odricanja, da si ne lažemo. Mislim, ja volim ovaj posao, to ne bih mijenjala ni za šta na svijetu i apsolutno sam zadovoljna kako stvari funkcioniraju. Umjetnički rad je, zapravo, proizvodnja ni iz čega. Ni iz čega se stvori neka emocija, neka poruka, neki komad glazbe. To je tolika nevjerovatna satisfakcija da se ne bih mijenjala ni za šta drugo na svijetu. Ali, da nije lako, nije.
BOSONOGA: Postoje li neki izvođači iz tvoje ili mlađih generacija koje bi izdvojila kao vrijedne posebne pažnje ili prosto tebi posebno drage?
SARA RENAR: Splitski bend Justin's Johnson, koji su sad izdali jedan sjajan ska sa elementima swinga, vrlo neuobičajen tip muzike za ove prostore, a koncertno fenomenalna energija. Tu su Pridjevi, koje su puno hvalili već, i projekt Valentino Bošković, to je brački Ziggy Stardust, apsolutni masterpiece. Onda Nikol, Luka i Vedran, koji su izdali novi album, a ona ima zaista anđeoski glas. Pa beogradski Bitipatibi, jer tekstovi koje Una Gašić piše, to je stvarno poezija, i uopće ti aranžmani, taj neki sanjivi shoegaze… Mislim da cijela regija, s obzirom na ovoliko malo ljudi i teške uvjete, zapravo ima fenomenalnu novu glazbu.
BOSONOGA: Recenzije za “Tišinu”, tvoj posljednji album, dugo su stizale i sve do jedne bile izuzetno pozitivne. Jesu li te iznenadile tako dobre kritike?
SARA RENAR: Potpuno iskreno, nisam puno o tome razmišljala. U jednom trenutku stekneš dovoljno iskustva da uvijek imaš sumnje i pred kraj procesa snimanja albuma više ne možeš čuti ni takt, jer si toliko unutra. I naravno da se uvijek pitaš da li si zabrijao, da li si potpuno omašio fudbal, ali nekako vjerujem svom radaru i nekoj intuiciji. Znala sam koliko je, s jedne strane, truda uloženo, a, s druge strane, koliko je nepatvorena emocija kod mene. U neku ruku sam znala da smo napravili sjajan posao. Nisam se nadala da će kritika to ovoliko prepoznati i, jasno, drago mi je.
BOSONOGA: Od “Djece” do “Tišine”, tvoj rad je postajao sve eksperimentalniji, senzibilniji. Je li to i neka tendencija za budućnost?
SARA RENAR: Pa, ne znam. Sad bih nastavila istraživati u ovim hibridnim kazališnim formama. Mislim, izdala sam tri albuma u posljednje četiri godine, ono šta osjećam je da mi se sad stvarno ne žuri. Jako mi se nastupa, a ideja za raditi nove stvari uvijek imam. Dapače, dan mi je naprosto prekratak. Mislim da budućnost nosi jako lijepe stvari.
BOSONOGA: A kakvi su trenutni planovi za blisku budućnost? Najesen putuješ i “preko bare”, čekaju te nastupi u SAD?
SARA RENAR: Plan je za početak ishoditi potrebnu dokumentaciju da me puste “preko bare”. A, prije toga su intenzivni planovi. Sa projektom “Gdje povlačiš crtu” nastupamo po raznim festivalima, da ne nabrajam dok se te svirke ne potvrde, ali biće intenzivno ljeto. Sa solo nastupima također. Od većih festivala, tu je za sada Superuho, a neki bliski datumi su Niš (2. mart), Kragujevac (3. mart), Osijek (4. mart)… Bićemo po cijeloj regiji. Uz malo sreće, krajem mjeseca možda nastupamo u Poljskoj. Tako da – puno se radi, dosadno nije i lijepo je.
Razgovarao: Nenad Bosnić
