Lemoni Sniketov “Niz nesrećnih događaja” (“Lemony Snicket's A Series Of Unfortunate Events”) ima novi život i to na Netfliksu, a 18 godina nakon objavljivanja prve knjige i 13 godina nakon prve ekranizacije.
Urbana gotika, dječji nihilizam, sulude reference (Bodler, jidiš…), melodrama i hiperbola uz otrovnu ironiju i blesavi humor, sve ovo je recept kojim je Lemoni Sniket zaokupio maštu Hari Poter generacije, a i mnogih nas iz “Terminator 2” generacije. Iako nismo ovdje da pričamo o knjigama, koje imaju svoje mjesto u drugoj rubrici, treba skrenuti pažnju na neke značajne teme “Niza nesrećnih događaja”, prije nego što se pozabavimo samom serijom.
Vjerovatno trebamo znati je da je sam niz nesrećnih događaja koji snađe djecu porodice Bodler, koji se nakon bizarne smrti roditelja sele od jednog zakonskog staratelja do drugog, od uvrnutijeg do uvrnutijeg, a za to vrijeme konstantno vrebani od strane zlokobnog grofa Olafa, koji neće prezati ni od kakave gnusnosti da bi se dokopao njihovog nasljedstva, inspirisan posebnom pažnjom koju autor Danijel Hendler (čiji je pseudonim “Lemoni Sniket”) posvećuje jeziku. Ko god je čitao ili gledao “Niz nesrećnih događaja”, zna da tu jezik igra veliku ulogu. Za Hendlera, koji je Jevrejin, posebnu ulogu igra jidiš. Za razumijevanje motivacije “nesrećnih događaja” i njihovog “niza”, posebno je bitna riječ tsuris, koja na jidišu znači nesreća, maler, nevolja, a u sebi sažima osjećaj istorijske nesreće koji ukazuje na istorijski usud jevrejskog naroda. Ogromna i teška tema za uopšte razmatrati u knjigama za djecu, ali znajte da je prisutna.
Da ovo ne bude previše, treba dodati da Bodlerova (sada mislim na francuskog pisca – Charles Baudelaire) rečenica: “Najljepša među đavoljim varkama je ona kada vas sam đavo ubijedi da on ne postoji”, stoji iza dijabolične maskarade koju sprovodi Grof Olaf u svakoj epizodi priče, prerušavajući se u niz likova kako bi se dočepao djece. Odrasli su jedini koji ne vide očigledno i blatantno prisustvo đavola pod providnom maskom, a djeca su ućutkana, kako to uvijek i budu, riječima “vi ste još mali”. Tako nam Lemoni donosi pozamašne teme spakovane u univerzalni osjećaj svačijeg djetinjstva, onaj “Kasandrin kompleks”, sindrom ili prokletstvo, kada znate istinu, ali vas niko ne sluša.
Napomenuo sam ove dvije stvari da biste, mimo sve zabave i zabavne tame koju donosi “Niz nesrećnih događaja”, znali šta je sve ulog u ovoj opkladi ekranizacije; kako biste znali šta se sve može izgubiti, a takođe i šta se može dobiti.
Dobra vijest je što je Beri Sonenfeld (Barry Sonnefeld) izvršni producent i reditelj prve četiri epizode serije – što se režije tiče, to znači da će on uspostaviti vizuelni identitet koji će svi nakon njega pratiti, a to jednostavno znači da je Beri reditelj serije, bez obzira čije ime ćete kasnije vidjeti potpisano.
Sonenfeld je karijeru počeo kao direktor fotografije, i to na filmovima Braće Koen, “Blood Simple” i “Raising Arizona”, a zatim kao reditelj ona dva fenomenalna filma o Porodici Adams, “Porodica Adams” (“The Adams Family”) i “Porodične vrijednosti porodice Adams” (“Adams Family Values”), sa Kristinom Riči (Christina Ricci) u ulozi Srijede Adams i Anđelikom Hjuston (Angelica Huston) u ulozi Mortiše Adams. Rad na dva filma o porodici Adams su ono što je ovdje najznačajnije, jer je vizuelni identitet, koji smo već vidjeli u ekranizaciji iz 2004. sa Džimom Kerijem u ulozi Grofa Olafa, ono što veže ova dva projekta (Sonenfeld je bio producent i preve ekranizacije). Gotička podloga, hiperbola u svemu, pogotovo u nasilju koje je potpuno neutralisano slepstik manirizmom, stilizovana kamera i prelijepi dekori i scenografija, ono su što je činilo filmove o porodici Adamas izvrsnim i što čini Berija pravim čovjekom za posao ekranizacije Sniketovih knjiga.
I Beri je opet dobar na zadatku. Po svom mračnjaštvu, zaigranom dječijem nihilizmu, po dovitljivosti i suvom humoru, “Niz nesrećnih događaja” je trenutno jedinstvena serija na tržištu. Za sve ljubitelje gotike i za sve ljubitelje dječijih avantura, za one koji će uvijek biti za odlazak u Hogvorts ili na jezero Ženevu, a i za one koji uživaju u manirizmima tipa Ves Anderson, ovdje ima mnogo dobrih stvari, ali i mnogo mana.
Dobra vijest i za ljubitelje serije “Kako sam upoznao vašu majku” (“How I Met Your Mother”) – čitava postava serije je ovdje! Nije, ali skoro da jeste, bar onaj kul dio serije je ovdje – Nil Patrik Heris (Neil Patrick Harris) i Kobi Smolders (Cobie Smulders). Patrik Heris nije izašao iz svoje “Kako sam upoznao vašu majku” uloge, i dalje je dobri stari Barni Stinson, samo je promijenio žanr i pratimo ga 20 godina kasnije kao grofa Olafa. Što se tiče poređenja njega i Džima Kerija (Jim Carrey), koji je bio Olaf 2004. godine, moramo reći da je Kerijev Olaf i zlobniji i smiješniji, dok Herisov ima više cinizma i simpatične zlobe.
Djecu su dobra, ali ne dovoljno dobra. Najbolja među malim Bodlerovima je beba, Sani Bodler, koju igra fenomenalna Presli Smit (Presley Smith). Malina Vajsman (Malina Weissman) sa svojom lutkastom pojavom, u ulozi Vilolete Bodler, već je postala miljenica mnogih, ali kao i Luis Hajns (Louis Hynes), koji igra Klausa Bodlera, ona nikako da se snađe u ovom “nizu nesrećnih događaja” i da otkrije adekvatan način reagovanja na sve što je okružuje. Djeca jesu stavljena u glumački nezavidnu poziciju konstantnog reagovanja na okolnosti i kako serija napreduje, oni ne rastu kao likovi ili izuzetno sporo rastu. Sonenfeld je odlučio da se mnogo više posveti svijetu i svemu i svačemu što snalazi male Bodlerove, pa je nedovoljno vremena i nedovoljno krupnih planova posvetio djeci, kroz čije reakcije i doživljaje trebamo tumačiti svijet. Tako djeca ostaju blijeda, a trebala bi biti jedina koja nose boju u potpuno desaturisanom svijetu.
Drugi problem, koji je možda i odgovoran za repetitivnost reakcije Bodlerovih, ponavljanje je, iz epizode u epizodu, šeme prebacivanja djece od jednog zakonskog staratelja do drugog. Prvo nam se predstavlja ekscentrični staratelj, zatim otkrijemo njegove slabosti, zatim je tu Grof Olaf, zatim slabosti nadvladaju vrline staratelja i djeca su prepuštena drugom staratelju. Apsurd “niza” je očigledna tema, pa je ponavljanje nužno da bi se apsurd uspostavio, ali kada gledate seriju očekujete rast u likovima i bar suptilne promjene u šemi radnje koja se ponavlja, a ne da nas podzaplet, u ovom slučaju sudbina roditelja Bodlerovih, spašava od uvjerenja da su prve četiri epizode identične.
Da bismo bili sigurni da je “Niz nesrećnih događaja” jubilej zvijezda popularnih sitkoma, tu je Patrik Varburton (Patrick Warburton), koga pamtite (ili ne pamtite) kao Padija iz “Sajnfelda” i kao Džefa iz “Škola za parove” (“Rules of Engagement”), a koji tumači samog Lemonija Sniketa. On je tu da nas uvede u radnju, da nam tumači scenu, da ironiše i humoriše sadržaj kada nam pažnja oslabi i iako je bio odlična ideja, na kraju, on poprilično smeta, umjesto da nam bude onaj prijateljski glas autora, koji nas uvjerava da će sve biti dobro i da ovaj put neće sve završiti kako je završilo sredinom 20. vijeka.
Sve u svemu, ljubitelji knjiga Lemonija Sniketa, ljubitelji “Porodice Adamas”, oni koji će pasti na svaki tračak one bartonovske gotike, obožavaoci lika i djela Barnija Stensona, pobornici Vesa Andersona, ljubitelji priča za djecu, ljubitelji blago mračnog humora, naći će ovdje nišu u kojoj će im biti ugodno. Što se ostalih tiče, pokušajte pa vidite, možda će vas zabaviti alegorija istorije Jevereja, možda mnoge zanimljive reference (ima čak referenca na Žan Antelema Brije-Savarena, francuskog epikurejca i gastronoma, koji je izmislio žanr gastronomskog eseja), možda igre riječima, možda suptilan i ironičan CGI… Kako god, pored mnogih mana, pored velikog zapostavljanja dvoje glavnih glumca (dvoje odrasle djece Bodlerovih), ima tu mnogo ukusa i mnogo toga za svariti (kad smo već kod Brije-Savarena).
