Ma, vrijedi li uopšte pominjati ove knjige i ove filmove? Svima nam je očigledno o čemu se radi, je l’ tako? Mislim, mora biti. Odbijam da vjerujem da nije tako. I svima nam je jasna i svima previše poznata priča o društvu spektakla i formiranju surogat zajednica ovakvim, do bolesti reklamiranih, sadržaja, koji osim reklame ništa ne nude, a iskustvo zajedništva u traču i reakciji će biti naša jedina nagrada – knjiga i film to sigurno neće biti.
I ako trebamo nešto reći o književnosti, o filmu, o društvu, da li je to ispravno reći putem mišljenja o “50 nijansi – siva” ili “50 nijansi mračnije”? Ili važi da mišljenje ne može biti ukaljano dok god je mišljenje? Da nema sadržaja koji ga može povući na dno (u sjenku) sa sobom? Jer misao je svjetlo i šta svjetlu može neka tamo sjena od 50 nijansi, kad ono posjeduje neslućene varijacije prosvjetiteljstva – zaboga svjetlost je mišljenju drugo ime, milenijumima.
Od koje laži ovdje početi? Nijansa? Kakva nijansa? Čega?
Nijansa je suptilna varijacija u boji. Vidjesmo li igdje suptilne varijacije u “50 nijansi mračnije”, da ne pitam o njih 50? U glumi? U priči? Bilo čemu?
Kod ovakvih stvari čovjek uvijek pomisli: možda su autori svjesni i pametni ljudi i ovo je velika šala, a mi naivni je shvatamo ozbiljno. Jer, pogledajte: nazvali su film, u kojem ljudi izgovaraju kameno rigidne i mrtve rečenice, u poređenju s kojima je čitanje brojeva lota erotska poezija, “50 nijansi”! Nazvali su ga “50 nijansi”! Ovo je humor!
Nema drugog načina da se ovo prihvati. Sve drugo bi završilo u antropološkom pesimizmu i mizantropiji, u trodnevnom slušanju bendova poput Severe Torture i Anal Cunt (linkovi su na dnu teksta, znam da vam trebaju), samo da čovjek dođe sebi i smogne tolerancija da vidi ljudsko lice, a da ne povrati.
Ali, osim surogat zajednice u dijeljenom spektaklu (kako je to fino objasnio onaj francuski situacionista Gi Debor u, valjda danas prevaziđenom, tumačenju), zar smo u eri kada ništa nije sveto i seks je banalan k'o gradski bus (koji je redovno oblijepljen erotičnim reklamama), zar smo i dalje podatni i laki na naznake kancelarijskog seksa? Ili sadomazohizma? Šta? To nemamo nigdje osim u ovom filmu i ovoj knjizi? Stvarno? Nigdje drugo? Danas?
Ili, šta nas još loži, perverzija korporacija? Kao ne znamo da su najveći konzumenti narkotika oni Volstrit manijaci sa milionskim platama koji su uništili svjetsku ekonomiju prije par godina? Ili bismo htjeli biti kao oni? Da potopimo svjetsku ekonomiju jašući nešto s obje ruke u vazduhu? Pa se ne bunimo što uništavaju svijet, već što se previše dobro zabavljaju? A nama ne daju?
Ili se nismo nagledali dovoljno mišićavih muških tijela na bilbordima? Dovoljno nagog petinga pod tušem? Nikad reklamu sličnu vidjeli? Ne? Ni za čokoladni namaz? Za supu? Za spa? Skijanje? Detrdžent? Laksativ? Predizbornu kampanju? Ne?
Zar i dalje ima toliko usjedeličkog mentaliteta? Zar se i dalje kikoćemo na seks? Pa i danas, kada je pornografija najveći uticaj na našu vizuelnu kulturu? Kad porno zvijezde diktiraju modu, fotografsku filozofiju, morfologiju tijela? Pa, to je onda dobra vijest. To znači da i dalje imamo onog morala. To znači da i dalje imamo obzira. Da smo patrijahalni i kad se zaklinjemo u progresivizam. Da smo sputani kad se kunemo u unutrašnje slobode i izraz po svaku cijenu.
Znate li koji su još sigurni znaci da smo i dalje posvećeni baštinici morala zapadne civilizacije, koja je izgleda staloženo hrišćansko-patrijahalna, kroz šta god prolazila? “True Detective” i popularnost sličnih materijala je još jedan siguran znak. Jer, ako smo potpuno ubijeđeni u “čovjek je čovjeku vuk” svijet, ako smo potpuno saglasni sa primitivnim mentalitetom seksualnog oslobođenja, ritualnog oslobođenja, ukidanja granica polnosti, rase ili bilo čega što određuje čovjeka kao ovog ili onog, a ne kao nužno i svugdje istog, kako nas onda i dalje može plašiti ritualna svijest vlasti (onih o kojima se šapće u “True Detective” i sličnim serijama)?
Kako nam može držati pažnju nagoviješteno otkriće da je “nešto trulo u državi Danskoj”, da se moćnici bahate i vrše ritualne žrtve? Zar oni nisu predvodnici društva čiji građani zahtjevaju ista prava? Ili se ljutimo što oni sebi dopuštaju ono što mi želimo da je nama dopušteno? Šta, kao niko ne zna za Tajland? Možda kad ljudi odu na Tajland prestanu biti baždareni na vrstu šoka koji nužno ima adept zapadne civilizacije pred ritualnom sviješću Istoka ili krajnjeg Juga? Jer to da smo i dalje šokirani ritualnom sviješću samo govori da smo i dalje blizu one civilizacijeske matrice koja je raskinula sa ljudskim žrtvovanjem i krvnom osvetom – atinskom demokratijom i hrišćanstvom (Atina je zadržala (ipak) rituale, kao i Rim, Prosvjetiteljstvo je imalo giljotinu, ali nema to sad veze). To znači da smo i dalje u stanju da budemo šokirani, da nismo blazirani koliko bismo voljeli da jesmo, jer blaziranost je znak kosmopolitizma.
I kad god se šokiramo, bilo seksom, bilo primitivnim ritualom (kojeg je naša oslobođena, dionizijsko-ritualna kultura, ponosito puna), mi potvrđujemo svoje pripadništvo vrijednostima patrijahalnog hrišćanstva i njegove vrste demokratije.
Zar to nije divno? Slatko? K'o šiparice smo, a nosimo se k'o striptizete sa doktoratom!
Dakle, nekoliko rješenja:
1. “50 nijansi mračnije” je komedija, pa se opustite i uživajte (najbolje rješenje)
2. “50 nijansi mračnije” je znak naše potrebe za surogat-zajednicama
3. “50 nijansi mračnije” je znak naše žudnje za učestvovanjem u svijetu visoko korporativnog razvrata
4. “50 nijansi mračnije” je znak da smo i dalje potpuni adepti hrišćansko-patrijahalnog društva i njegovog modela demokratije
5. “50 nijansi mračnije” je znak da smo društvo šiparica koje se predstavlja kao društvo striptizeta sa doktoratom
Ma nije ništa od ovoga tačno, naravno, ko zna šta jeste, ali pita se čovjek, pokušava malko da se pobuni, kada mu se baš i ne sluša Severe Torture, a ovakve vijesti, dosada i kišan dan ga natjeraju.
Uglavnom, ovo im je možda najbolji album. Zove se “Mizantropski pokolj” (“Misantrophic Carnage”). Preporučuje se slušanje za one koji ne prihvataju nijedno od rješenja ponuđenih iznad i lako padaju u antropološki pesimizam.
