Ne samo da nije smeće, što je dovoljno težak poduhvat kad je riječ o nastavcima uspješnih filmova, ovo je, braćo i sestre, jedan zabavan film.
Filmska umjetnost je dovoljno ostarila, “doživjela stotu” i sve to, da je već opsjedaju unuci, praunuci, čukununuci, navrnunuci, kurunuci (prećerah), koji ne samo da liče jedni na druge, već su sigurno i identične osobe – možda se ponavljamo kroz vrijeme, ko zna. Ta pojava se manifestuje rimejkovima, prikvelima, sikvelima, koji najčešće nemaju šta da ponude osim imena svog starijeg rođaka, pa se smotano busaju ne znajući ni ko su, ni odakle su.
U istoriji filma imamo svega nekoliko uspješnih nastavaka velikih filmova: “Kum 2” i “Terminator 2”, prvi padaju na pamet. Njihov uspjeh, pokazalo se, sastojao se u volji da se priča ozbiljno nastavi od mjesta na kojem je stala, umjesto da se lijeno citira slava prethodnika – kada se to desi, dobijete one odvratne ljude koji se kriju iza prezimena ili imena slavnog pretka, pa jadnici i nisu više riječi naučili od te dvije, svog imena i prezimena (ili dva put ponovljenog prezimena, ti su još i zanimljivi).
Ali “Trainspotting” nastavak je bio veći izazov od nastavaka “Kuma” i “Terminatora”, jer se ne radi o žanrovskom filmu, krimiću ili naučnoj fantastici, kojima je serijalizacija prirodnija. Ovo je komedija/drama kojoj nastavak nije predviđen i u kojoj likovi stare, gdje nema vremenskih mašina i generacija – Terminator ne stari sigurno, a Korleonovi se veoma uspješno razmnožavaju, pa možemo imati decenije sadržaja.
Naravno, nemojte očekivati da će ovaj film uhvatiti “duh vremena”, kao što je to prvi dio uradio u svoje vrijeme, danas to trebaju raditi “neki novi klinci”, na nekim novim drogama, ali hvala bogu, pa je tu taj Deni Bojl (Danny Boyle), reditelj i prvog filma, koji je pametan čovjek i koji je već pokazao da nema potrebu da se dodvorava ikome. Jedino je on mogao biti taj koji će znati likove svog filma “u dušu”, a koji je opet dovoljno pronicljiv da nađe načina da učini film svježim i savremenim, da ponovo uhvati zahuktalost i stilsku ludost, sav heroinski šik prvog dijela, a da sve to ne bude predinamično za likove koji su 20 godina stariji i ne mogu više trčati koliko su nekad mogli (jeste da je učinio rehabilitovanog Rentona aktivnin džogerom, kako bi opravdao činjenicu da 20 godina kasnije bježi brzo koliko i u prvom dijelu).
Još jedna zamka je mogla biti ta da nam se likovi, 20 godina kasnije, vrate ili kao potpuno izliječeni ili kao potpuno nostalgični. Ovaj nastavak zna da se ljudi teško mijenjaju, ali i da se neminovno mijenjaju, da ih ne možete učiniti istim. Kako da pokažem tih 20 godina na njima? Šta su radili u međuvremenu? Kako ih je to i koliko promijenilo? Kako da sve to bude dosljedno, a da ne bude dosadno, jer ovo je “Trainspotting”, dođavola, nije “Bilo jednom u Americi” (“Unce Apon A Time in America”)! Sve ovo je moralo mučiti Denija Bojla, a i Deni Boja. I uspjeli su!
U bioskopu ste mogli vidjeti dvije vrste gledalaca: one koji su se ložili na “Trainspotting” kada je izašao, a sad su četrdesetogodišnjaci sa prkosnim znacima starog buntovništva (znaci se svode obično na model naočala ili kaiša koji nose) i one koji su juče pogledali film i zahtijevaju istu zabavu od nastavka. I jedni i drugi su htjeli zabavu prvog dijela, stariji pogotovo, kako bi se uvjerili uz kakvu kul zabavu su odrasli i da pokažu mlađima u zadnjim sjedištima (koji su im već malo preglasni i bilo bi dobro da ne vade telefone toliko često, ne može čovjek gledati film na miru, ali ne bunim se ja toliko, nisam ja jedan od tih gunđala, ipak je ovo bioskop, nije pozorište…) kako se to nekad radilo. I jedni i drugi su dobili šta su htjeli, jer su Renton, Spad, Sik Boj i Begbi i sami mješavina prvih i drugih – i promjenili su se i nisu. Ali, takav je bio i prvi film – imali ste zavodnu muziku i glamurizaciju nasilja i droge, pomiješanu sa brutanim posljedicama iste (smrt prijatelja i smrt djeteta).
I Begbi je tu! Isti! I Spad je tu, malo drugačiji, jednako zabavan, malo više stvaran. I iako ovo nije više ni hvatanje vozova, ni čekanje vozova, ni hrabrost vozova, bar ne za naše drugare iz originalnog filma, iako jeste za novu drugaricu iz Bugarske (Slovačke, odakle li je?) koja će gledati da uradi isto što je Renton uradio u prvom dijelu, iako nema velikih spasenja u četrdesetima, već sitnice postanu epovi, nismo dobili ništa manje i ništa više od ljudi (ako se za vas od početka radilo o ljudima, a ne o nečem drugom) iz originalnog filma.
“Terminator 2” je postao jedan od najznačajnijih filmova ikada, a “Terminator 3” je sahranio nasljeđe hristolikog robota. Ko zna može li “Trainspotting” dobiti treći dio. Starost oslobađa slično mladosti, jer odvaja od socijalnih stereotipa trenutka, pa zamislite Begbija i Spada kao starce, Rentona i Sik Boja kako pametuju i nostalgišu za fudbalom kakav se nekad igrao! Marka kako trči u sedamsedamdesetoj! E, to bi mogao biti filma. Heroin u sedamdesetim! “Trainspotting 3”! To je film koji čekam, sad kad smo dobili ovu pauzu blage refleksije i brige. Tih dvadeset godina, koji će u međuvremenu proći, svima će nam dugovati zabavu tog trećeg dijela, da pokažemo tadašnjim klincima kako nikad nije kasno… “Šta? Navući se na heroin? A unuci? A praunuci?”. Pa da, to pokušavam reći: koliko materijala za dobar film. Vidimo se za dvadeset godina, sve sa člancima u lajfstajl magazinima poput “Heroin u sedamdesetoj – in ili out?”.
