Reći “Šamalan se vratio”, znači staviti se u ulogu dječaka koji je vikao “Vuk!”, jer internet je vrvio od “Vuk! Vuk!” povika za posljednjih pet Šamalonovih (M. Night Shymalan) filmova i svih pet su bili jadna razočarenja. Dobro, možda je “jadno” pregruba riječ, jer uvijek tu ima mnogo toga dobrog, ali baš to uvijek čini čitavu stvar daleko gorom, jer vas opasno razljuti kada reditelj odluči da konceptuališe, napreže se, pokazuje i uništi sve što je dobro postavio.
Šamalan se vratio!
Da, rizikovaćemo i vikaćemo: “Vuk!”.
I pretjeruje se sa pompom oko toga da li se vratio ili nije. Čovjek je veći promašaj nego što je bio “dečko koji obećava”, pa je u tome i problem. Previše je godina prošlo, a njegova prvobitna obećanja veličine sa “Šesto čulo” (“The Sixth Sense”) i “Nesalomivi” (“Unbrekable”), potonuli su pod težinom idućih promašaja. Tako da, kada kažemo da se vratio, šta to znači? Znači li da je poslije dvadeset godina nastavio tamo gdje je odmah trebao nastaviti? Šta ćemo sa dvadeset godina koje su prošle? One se ne računaju?
Uglavnom, neka ovo bude film koji je trebao snimiti nakon “Nesalomivi” i sa kojim bi imao zaista niz izvrsnih filmova.
O čemu je riječ? Jednostavno je: Džejms Mekavoj (James McAvoy) glumi za sve pare! Pretjerivanje? Da i da! On glumi čovjeka ne sa podijeljenom ličnošću, to je za početnike, već čovjeka sa podvadesetrostručenom ličnošću – 23 ličnosti u jednom čovjeku. Da, to glumi Džejms Mekavoj. I to kako glumi!
Ove 23 ličnosti, naravno, ne stignu sve da nam se jave, vidimo možda njih devet, tako nešto, ali to je ili recept za katastrofu ili recept za veličanstvo. Sve je na glumcu – kako i koliko će pretjerati ili neće. Ne vrijedi više pismom demonstrirati šta je čovjek uradio, dovoljno je reći da je igrao šta je igrao i da nije promašio – nije promašio 23 mete!
Pored njega, mora se pohvaliti i Anja Tejlor-Džoj (Anya Taylor-Joy), koja sa ovim filmom i ulogom u “Vještici” (“The VVitch”) već ima zavidan niz.
Sad, to je bio hit, treba nabrojati ostala postignuća.
Tema. Dvije teme, u stvari. Prva je “samo” potraga za izvorom onoga što zovemo natprirodnim, a druga je o suštini traume – zajedno čine Šamalanovu opsjednutost evolutivnim teoretisanjem o natprirodnim moćima zaključanim u ljudskoj svijeti. Skromno, nema šta. Opet, kao sa 23 ličnosti – ili će pasti u čistoj pretencioznosti ili će nekako zadržati vodu i ploviti. Šamalan teoretiše da su traumatisani, oštećeni, slomljeni, povrijeđeni, ranjeni, napredniji i evolutivno obdareniji od zaštićenih, normalnih i neokrnjenih. Da su povrijeđeni i ranjeni otvoreni svojom traumom da otkriju skrivene potencijale u čovjeku. “Raduj se, jer slomljeni su čisti”.
Priča koja drži ovo teoretisanje od propasti prati tri djevojke koje otima naš podijeljeni protagonista da bi mu pomogle u idućoj evolutivnoj fazi. One će pokušati da prežive i izađu na kraj sa 23 ličnosti, sve dok se 24. ne pojavi.
Ovu psi-triler postavku, sa elementima horora, Šamalan izvodi zategnuto i klasično za žanr. Sve je na mjestu, ničeg suvišnog, čisto kadrirano, taman onoliko da nas drži na ivici ili dnu ili vrhu sjedišta. Horor element je taman toliko izbrušen i prizeman u žanrovskim konvencijama da nam Mekevojeva gluma i teoretisanje teme ne odvuku pažnju previše. To je osnovni uspjeh filma: ostaje u okvirima žanra i dovoljno ih nadilazi veličanstvenom ulogom i neobično provokativnom temom.
Slabost, ali i hrabrost, dolaze sa kraja filma. Nećemo otkrivati kraj, ali ćemo reći da je Šamalan sve postulate o evolutivnoj obdarenosti ranjenih iskoristio da objasni fenomen superheroja.
Tarantino (Quentin Tarantino) je godinama unazad hvalio Šamalanov “Nesalomivi” kao najbolji superherojski film ili superherojsku ideju za film, jer obrće standardnu postavku ovog fenomena i pita se: kako bi bilo da Supermen postoji na Zemlji, ali da ne zna da je Supermen? Da li je Šamalan od početka imao na umu sve što je Tarantino pretpostavio ili su mu Tarantinove riječi tek danas došle tamo gdje su davno trebale, nije ni bitno. Bitno je da je ovo film koji treba gledati. Bitno je da je ovo, prije svega, dugo čekano osvježenje i korak naprijed u dva definišuća žanra našeg vremena: horora i superherojskog filma. Oba žanra su u limbu vječitog vraćanja istog već više od deceniju i Šamalan je našao način da prekine to prokletstvo u oba žanra, jednim filmom. To nije sitan poduhvat i treba ga kao takvog prepoznati.
