“Oličenje zla” (“Incarnate”) je još jedan tipičan, ama baš tipičan film o istjerivanju demona iz tijela opsjednutih ljudi. Čak je tipičan do te mjere da će vam misli odlutati već nakon prvih petnaest minuta gledanja, čak i na neke beznačajne sitnice koje ste doživjeli toga dana. Na tipičnosti ne insistiram tek tako – razlog je u sljedećem: glavni akter priče, doktor Ember (igra ga Eron Ekhart) alergičan je na to da ga smatraju istjerivačem duhova, objašnjavajući stanje zaposjednutih nekakvom bolešću, pri čemu tvrdi da se ne radi o mentalnim bolesnicima. Moram napomenuti da, koliko god se to ne sviđalo poštovanom gospodinu Emberu, moram nastaviti da koristim izraz “zaposjednut”, jer on jedini tačno oslikava ono što gledamo na ekranu.
Pa šta su onda oni po doktoru Emberu? E, to nam doktor ili naučnik, kako ga još zovu, do kraja filma nije otkrio. Slijedeći njegovu logiku, shvatio sam jedino da je on sam već odavno zreo za kakvu instituciju, jer sve što kasnije vidimo da radi (a to je upravo istjerivanje demona i ama baš ništa drugo), demantuje tu njegovu osnovnu postavku. U tom poslu mu pomaže i vatikanski izaslanik u zavodljivom ženskom obliku, u kojeg se kasnije neki zaljubljuju – jednog od tih sporednih likova nazvaću vatikanskim zetom.
Priču ne treba posebno izlagati, osim da se napomene da, za razliku od klasičnog istjerivanja demona, vajni doktor Ember to radi ulaskom u um zaposjednutih – tada, za vrijeme Emberovih borbi sa demonom, ulazimo u neke nove scenske prostore, tačnije, dobijamo filmove unutar filma.
Dodaću još da je fokus, kada su u pitanju zaposjednuti, na dječaku Oliveru (igra ga Dejvid Mazuz), a nećete vjerovati, i sam demon ima svoju osobnost – zove se Megi. A, da koji stereotip ne bi ostao neupotrijebljen, naš se simpatični “doktorko” i Megi poznaju od ranije. Demon je tada bio toliko zao da mu je u jednoj saobraćajnoj nesreći ubio ženu i dijete, a njega napravio invalidom – zaboravio sam da napomenem da je doktor Ember u invalidskim kolicima, tačnije, donji ekstremiteti su mu nepokretni.
Upravo ova informacija o fizičkim mogućnostima ili nemogućnostima glavnog junaka uvodi film u sferu smiješnog. Ne zato što je to nečija namjera, nego je to produkt scenarističke, a bogami i režiserske, nesposobnosti. Naime, ovo je jedan od onih filmova gdje su rješenja za fizičke obračune takva da ih ne može svariti ni osmogodišnje dijete. U dijelovima u kojima imamo film u filmu, naš istjerivač demona nije u kolicima (što mu donekle olakšava borbu), međutim, on ih pobjeđuje pesnicama, što definitivno izaziva (pod)smijeh ako znamo da su mu protivnici demonska bića, znači bića snage ko zna koliko puta veće od čovjekove (što i pokazuju u scenama borbe sa sporednim protagonistima radnje). Ali ovo nije vrhunac gluposti! Da tek vidite doktorovu borbu u stvarnom životu (kada je invalid) – iz kolica, jednim potezom tako počisti muškarca da ga, kasnije, stotinu liječnika neće sastaviti.
Užas za gledati! Gledaocu zaista dođe da “doktorka”, onako u kolicima, gurne u hiljadumetarsku provaliju.
Odbojnost ka liku doktora Embera se rađa i zbog samog njegovog izgleda. Ima masnu ulijepljenu dugu kosu koja već mjesecima nije vidjela šampon. Do gledaoca, sa ekrana, srećom, ne mogu doći mirisi. Ali da mogu, sigurno im ne bi bilo prijatno. Pritom ga, takvog, zovu doktorom, čak i naučnikom. Zaista ne patim od stereotipa kako naučnik treba da izgleda, ali ovo što vidimo u cjelokupnoj ličnosti doktora Embera, sa naukom nema veze.
Za stvaranje ovako neubjedljivih likova, kriv je, prije svega, slabo napisan scenario. Da je scenario slab, potvrđuje i niz drugih loših rješenja. Recimo jedna umetnuta scena priviđenja koja ne služi ničemu drugom nego da zavede gledaoca na pogrešan zaključak (što ne smije da se desi nijednom scenaristi koji iole drži do sebe), u kojoj se naizgled iznevjerava “filozofski” postulat sa početka filma, a koji kaže da se u priviđenjima (u filmu ih smatraju snovima), od demona može osloboditi jedino dobrovoljnim skokom kroz prozor u smrt. Scena se završava nedobrovoljnim skokom, tako da naivnu publiku navede da pomisli kako je to propust u scenariju (u tom slučaju, to ne bi bio propust neko rupetina bez dna), da bi već u sljedećem trenutku, tim istim naivcima uskratio radovanje objašnjenjem da je to bio san. Iz navedenoga se jasno uočava namjera scenariste da ispadne pametan, a u stvari, sebe nesvjesno pokazuje kao zaljubljenika u zaplete južnoameričkih serija. A da barem nešto zna o snovima (kako uporno naziva priviđenja), znao bi i o njihovoj apsurdnosti, tj. da ih je skoro nemoguće logički osmišljavati, jer dolaze iz sfere nadrealnog i da stoga rijetko ko sanja glupave zaplete patetičnih južnoameričkih serijaIa.
Naravno, u jednom ovakvom scenariju neizbježna je i scena vremenskog odbrojavanja do eksplozije, zajedno sa tom posljednjom sekundom koja donosi spas.
A kraj?!
Kraj u kome se “satraše” da se spasi glavni junak. A zašto, s obzirom da pravila kažu da će demon umrijeti jedino ako umre i vlasnik tijela u kojem je trenutno. Inače će uskočiti u nečije drugo – u ovom slučaju u tijelo brižnog vatikanskog zeta koji se nalazi tu blizu. Ta opcija bi, doduše, bila najtačnija našoj stvarnosti (barem ironijom, mada prije mislim i bukvalno), ali nju jedan ovakav scenario nije u stanju da dokuči.
Sve navedeno je samo djelić očajnog scenarija, pa više nego dovoljno govori o nedostatku mašte scenariste Ronija Kristensena (Ronnie Christensen).
Režija Breda Pejtona (Brad Peyton) je za nijansu bolja, ali samo za nijansu, što znači da je debelo ispod prosjeka. Kakav uostalom može biti režiser koji pristane da radi na ovakvom scenariju.
A glumaca, koji su se jadni trudili, prosto vam dođe žao.
