Rejmond Petibon (Raymond Pettibon) već dugo nosi status vrhunskog umjetnika skrivenog na otvorenom, nedovoljno cijenjenog i nedovoljno priznatog.
Ako ste ikada bili privilegovani postepenim otkrivanjem Black Flag albuma kasnih osamdesetih, sigurno ste znali da na svijetu nema ničeg mračnijeg, smješnijeg ili “kuljeg” od omota njihovih albuma, koji su tada imali uznemirujuću vizuelnu snagu, kakvu su danas internet i slične sile otupile i onemogućile. Petibonovi paneli iz tog perioda govorili su o temama silovanja, dominacije i pedofilije, u domenima politike, sporta, istorije umjetnosti, filoma, pop kulture, uvijek sa ogorčenim, profetskim i poražavajućim natpisom koji bi čitaoca raznio kroz stratosferu boli i srama.
Jedan pogled na Petibonove omote albuma je dovoljan da se zaključi da nas čeka još tona materijala poteklog sa istog izvora i hvala bogu, ispostavilo se da je upravo to istina. Pored omota za albume, Petibon je osamdesetih pravio fanzine i objavljivao ih pod etiketom SST. Ovi fanzini su pravljeni istom tehnikom i istom filozofijom nemilosrdne slike i poražavajućeg naslova.
Pošto je sam umjetnik uništio većinu tiraža svojih fanzina zbog neuspjeha prodaje, oni su danas teško dostupni, a na tržištu (tj. eBay) postoji veliki broj plagijata.
U njegovom djelu naći ćete uticaje Edvarda Hopera (Edward Hopper), Goje (Goya), Dos Pasosa (John Dos Passos) i Sola Beloua (Saul Bellow) – sigurno jedan od vrhunaca groteske kasnog 20. vijeka.
Sjećate li se omota albuma “Goo” od Sonic Youth? To je isto radio Rejmond Petibon.
Petibon je 1977. godine, diplomirao ekonomiju (ko bi rekao?) na UCLA, a neko vrijeme je predavao matematiku u jednoj losanđeleskoj srednjoj školi.
To su vjerovatno bili najbolji časovi matematike u istoriji.
