Dugometražni prvenac Mihaela Dudoka de Vita (Michaël Dudok de Wit), dodatak je na kratku, ali impresivnu filmografiju jednog od čuvenih živućih animatora, ali možda i njena kruna. Na ovom očaravajućem putovanju kroz ljudski život i čovjekov odnos sa prirodom i prema prirodi, autor ni za trenutak ne odstupa od svoje dvodecenijske potrage za suštinom ljudskog bića i njegovih emocija. Bez riječi nam govori i više od onoga što uši mogu čuti.
Autor sada već antologijskog filma “Otac i kćerka” (“Father and Daughter”), iza sebe ima mali broj filmova, svega pet, na kojima je radio uglavnom samostalno, bez upliva velikih igrača. Ipak, u slučaju “Crvene Kornjače” (“La Tortue Rouge”) došlo je do prirodne saradnje autora i studija Džibli, koji imaju dugu tradiciju istraživanja tema koje se tiču čovjeka i prirode. Dudok de Vit je možda nešto manje iskusan u oblasti prirode, ali “Kornjačom” pokazuje da nije ništa “tanji” na tom polju. Štaviše, ako je ikada i bilo potrebe da tražimo Mijazakijevog nasljednika… Nema potrebe, eto njega nazad. Još jednom.
Scenario potpisuje Dudok de Vit, uz doprinos Paskale Feran (Pascale Ferran) koscenaristkinje “Ledi Čaterli” (“Lady Chatterley”), dobitnika “Cezara” za najbolji film. Radnja filma smještena je na pusto ostrvo i prati razvoj odnosa čovjeka (Robinzona) i prirode. Naposljetku, koliko god to čudno zvučalo, ovaj odnos možemo nazvati imenom ljubavi. Narativ nije zakucan u zbilji, te ostavlja gledaocu na volju da tumači svijet iz koga priča potiče. Zapravo, autor nam je ostavio toliko različitih puteva kojima možemo ići u tumačenju ove priče, da je prosto nemoguće odrediti jedan, ispravan put. Ali kojim god putem da krenete, njime će odzvanjati: čovjek, porodica, ljubav, priroda i život. Sekvence sna, hipnotišuću fabulu odmiču još dalje od ovozemaljskog. Takav potez ni u jednom trenutku ne čini se pogrešnim, jer od trenutka kada ste uvučeni u ovaj svijet, ni svi obrti u radnji ne mogu vas iz njega izvući.
Kornjače imaju bitnu ulogu u filmu, jer one predstavljaju direktnu vezu čovjeka i prirode koja će se reflektovati nekoliko puta. Lik crvene kornjače mjenjolika je katalizator dualizma u priči, jer njenom transformacijom u ljudsko obličje otvara nam se potpuno novi pristup u tumačenju priče. Ako bismo izolovali uzrok uzimanja ljudskog oblika, i taj odvojeni segment bi već dovoljno izazivao na razmišljanje o prirodi čovjeka. Poistovjećivanje čovjeka sa životinjskim osobinama, na trenutak me odvelo na razmišljanje o sličnom pristupu Pjotra Dumale u njegovom filmu “Hipopotamy”. Naravno, Dudok de Vitov pristup je mnogo lakši za želudac.
Možda i najjači utisak ostavlja spori tempo kojim se radnja razvija. Često takva tromost zna da bude i odbojna, ali u ovom slučaju jednostavno “leži”. Fantastični svijet “Crvene kornjače” čini se neprolazan i veći od života. Ovaj subjektivni osjećaj nije lako objasniti, mada priča o likovnom i zvučnom aspektu filma možda da bolji uvid u takvu spoznaju.
Vizuelno Dudok de Vit nadograđuje ono što je već započeo svojim prethodnim filmovima. Generalno, sva četiri filma poslije “Toma Svipa” (“Tom Sweep”) iz 1992. godine, uključujući i “Kornjaču”, odlikuju se sličnim likovnim pristupom. Linijski crteži tintom ili pak crtež četkom, kao i bojene partije nalik na akvarel su prva asocijacija na ovog majstora animacije. Ono što “Crvenu kornjaču” ipak razlikuje od njegovih prijašnjih filmova jeste količina boje koju sada koristi. Prethodno su to uglavnom bili smeđi tonovi, takozvana sepija. Sada, njegova paleta varira od potpuno monohromne u sekvencama sna, pastelne za tmurnije prikaze, sve do bojama zasićenijih prizora kada je potrebno prikazati vedar dan. Poigravanje sa paletom boja nije ništa novo, a ni revolucionarno, ali autor ovom pristupu daje lični pečat i koristi ga podjednako i kao scenarističku alatku. Sama animacija je besprijekorna, što se i očekuje kada je studio Džibli producent, tako da na nju ne treba trošiti riječi.
Radnja se, kao što sam već napomenuo, odvija na pustom ostrvu, što će reći da sem mora i nema nekih drugih komšija. Ovaj ogromni prazni prostor predstavljen je preciznim odabirom kadrova pejzaža. Oni su jako daleki i prikazuju stjenovitu površinu ostrva, beskrajne dubine plavog mora, zelenilo rastinja. Ipak, sve ovo ne bi odmaklo dovoljno daleko od ustaljenih šablona prikazivanja pejzaža u filmovima, da nema jednog vještog zahvata. Naime, priča prati malog čovjeka i odnos sa veličanstvenom prirodom. Prvo se bori protiv nje, a kasnije se bori za nju. Taj njihov odnos u veličini je reflektovan i kadriranjem, jer se čovjek svega par puta pojavljuje u krupnom planu, dok je mnogo češće neznatan u odnosu na njegovo okruženje. U već opaženoj sporosti radnje, ovakav pristup igra bitnu ulogu.
Odluka autora da u potpunosti isključi dijalog iz filma je ujedno i njegov najhrabriji potez. To praktično čini “Crvenu kornjaču” nijemim filmom. Izostavljanje verbalne komunikacije je postupak kojim se gotovo isključivo služi kratka forma, pa i sam Dudok de Vit čija je kompletna filmografija sačinjena od filmova bez dijaloga. Ipak, ni “dugi metar” nije lišen svijetlih primjera ove vrste – pogledajte “Dječak i svijet” (“O Menino e o Mundo”). Autor je odabirom ovog pristupa naišao na nekoliko ozbiljnih prepreka, ali su za njega one očigledno bile savladive. Bez dijaloga, morao je dodatni trud da uloži u razradu neverbalne komunikacije. Iako je u većem dijelu filma ona izvedena dobro, u pojedinim trenucima ostavlja i previše mjesta za tumačenje. Dudok de Vit to vjerovatno radi namjerno, ali ovaj postupak u nekoliko momenata ostaje nedorečen, što predstavlja najveću zamjerku na cjelokupno djelo.
Naizgled jednostavna priča uzburkaće vaša osjećanja i uvući vas u jedan fantastičan svijet. Naposlijetku, autor će vam dopustiti da još nekoliko sati poslije gledanja filma ostanete u svijetu u kom ste se nenadano našli.
Hvala mu na tome.
