Svaki završen animirani film, pogotovo cjelovečernji, podvig je vrijedan divljenja. Rijetki su primjeri dugometražnih filmova koji su završeni bez nekoliko godina truda. Primjerice, rad na Diznijevoj “Uspavanoj ljepotici” (“Sleeping Beauty”) trajao je bezmalo osam godina, a prvobitni neuspjeh u kinima doveo je postojanje čitavog studija u pitanje. Ipak, u ovom tekstu ćemo posvetiti pažnju filmu koji nema takmaca* i sa 29 godina nosi titulu filma sa najdužim produkcijskim stažom.
(*Juri Norštajn (Ю́рий Норште́йн) na svom filmu “Šinjel” (“Шинель”) radi još od 1979. godine, što znači da je u produkciji duže od “Kradljivca i postolara”. Ipak, informacije o ovom filmu su oprečne, te nije potpuno jasno da li je Norštajn napustio projekat i da li će materijal iz ovog filma ikada ugledati svjetlo dana.)
Priča o “Kradljivcu i postolaru” (“The Thief and the Cobbler”) počinje davne 1964. godine u Londonu, kada mladi kanadski animator dobija priliku da ilustruje priče o Nasradinu Hodži, akteru kratkih šaljivih priča naroda Bliskog istoka. Poslije serije knjiga, u glavi istog tog animatora, rodiće se ideja da načini dugometražni animirani film sa Nasradinom kao glavnim likom.
Tada još uvijek smatran za neiskusnog animatora, što je govorio i sam o sebi, Ričard Vilijams (Richard Williams) nije ni slutio na kakav se put otisnuo. Na tom putu postaće možda i najcjenjeniji klasični animator današnjice. Ironično, priznanje će steći zahvaljujući projektima koji nisu bili vezani za njegovo nesuđeno remek-djelo. Široj javnosti Dik Vilijams je najpoznatiji kao direktor animacije na filmu “Ko je smjestio Zeki Rodžeru” (“Who Framed Roger Rabbit”). U svojoj karijeri zaslužio je tri Oskara, kao i jednu nominaciju u kategoriji najboljeg kratkog animiranog filma za “Prolog” (“Prologue”).
“Nasradin” se prvobitno krio po stolovima Vilijamsovog studija i čekao na pauze između rada na reklamnim filmovima, koji su dugi niz godina bili jedini izvor finansiranja čitavog projekta. Režim periodičnog rada na filmu ostaće na snazi gotovo jednu deceniju, tačnije do 1972. godine, kada dolazi do potpune obustave projekta. Zbog nesporazuma sa prevodiocem i izdavačem priča o Nasradinu, “Ričard Vilijams studio” ostaje bez prava na korištenje priča iz bliskoistočnog folklora. Iste te godine, zajedno sa Hauardom Blejkom (Howard Blake), Vilijams će započeti rad na novoj verziji scenarija, bez Nasradina kao glavnog lika. Scenario će doživjeti brojne izmjene i ostati nedovršen do samog kraja projekta.
Novi početak dao je Diku razloga za optimizam, donio mu nove investitore, ali i povećao njegove apetite. Prvo je u tim doveo čuvene američke animatore, Kena Herisa (Ken Harris), Arta Bebita (Art Babbitt) i Grima Netvika (Grim Natwick), sa kojima završava veličanstvenu desetominutnu sekvencu filma, nazvanu “Borbena mašina” (“War Machine”). Ova sekvenca se smatra jednom od najboljih u istoriji klasične animacije, rame uz rame sa čuvenom “Noći na pustoj gori” (“Night on Bald Mountain”) iz Diznijeve “Fantazije” (“Fantasia”). Zbog probijanja budžeta i vremenskih rokova, studio ostaje bez investitora, pa se “Kradljivac i postolar” vraćaju nazad na police i ponovo čekaju pauze između komercijalnih poslova.
Tek će revolucionarni “Zeko Rodžer” i fantastična animacija za koju će Dik Vilijams osvojiti dva Oskara, ubijediti Vorner (Warner Bros) da uloži novac u Dikov nedosanjani san. Poslije više od dvadeset godina film ulazi u punu produkciju. Cilj Ričarda Vilijamsa bio je da “Kradljivac i postolar” postane “najbolji animirani film ikada napravljen”, film epskih razmjera koji će biti njegovo remek-djelo. Ova ambicija pokazaće se kao zamka iz koje neće uspjeti da se izvuče.
Kompozitor i ko-scenarista Hauard Blejk, u dokumentarnom filmu “Persistencija vizije” (“Persistence of Vision”) svjedoči o momentu iz 1972. godine, kada je pregledao čak tri sata animiranog materijala koji je Vilijams načinio do tada. Ipak, od tog materijala nije mogao da načini cjelinu. Sličan problem nastaće i 1992. godine, kada će se studio naći u paradoksalnoj situaciji – završili su devedeset minuta animacije za film koji traje osamdeset dvije minute, ali im je ipak nedostajalo još dvadeset minuta materijala. Razlozi su ostali isti svih dvadeset godina. Prvi, Vilijams je insistirao na besprijekornoj animimaciji koja je zahtijevala mnogo više vremena i drugi, nepostojanje gotovog scenarija ili knjige snimanja.
Zbog konstantnog probijanja rokova i budžeta, Vorner Bros. se odlučuje na potez koji će za Dika Vilijamsa značiti kraj sna – aktiviraće klauzulu ugovora kojom im je bilo dozvoljeno da u slučaju kašnjenja radova oduzmu projekat od Vilijamsa i njegovog studija, te da ga prepuste drugom izvođaču na dovršavanje. Krnja i znatno izmijenjena verzija nesuđenog životnog djela Ričarda Vilijamsa pod nazivima “Princeza i postolar” i “Arapski vitez” ugledaće svjetlo dana već 1993. godine. Razočaran ličnim porazom, Vilijams do dana današnjeg odbija da razgovara o “Kradljivcu i postolaru”.
Mnogo godina kasnije, široj javnosti dostupna je radna kopija filma nastala pred sam kraj Vilijamsovog učešća u projektu. Gledanjem ove verzije dobijamo uvid u razmjere, kako ga je sam autor nazvao, “mamutskog ego tripa Dika Vilijamsa”.
Animatori koji su imali priliku da rade na “Kradljivcu i postolaru” svjedoče o nevjerovatnoj posvećenosti detaljima njihovog režisera, u želji da gotov film bude najbolji svoje vrste, ikada. Zbog nepostojanja gotovog scenarija, već u radnoj kopiji možemo naslutiti probleme, jer nedostaje dovoljno jaka scenaristička veza između odvojenih segmenata filma da bi oni tvorili koherentnu cjelinu.
Cilj Dika Vilijamsa je bio da napravi film koji će ostvariti komercijalni uspjeh. Teško je vjerovati da bi “Kradljivac i postolar” taj uspjeh ikada ostvario, makar i sa Vilijamsom na čelu projekta do samog kraja.
Prije par godina, objavljen je dokumentarni film “Persistencija vizije”(“Persistence of Vision”), u kome se proučava čitav produkcijski ciklus kroz priče zaposlenih u “Ričard Vilijams studiju”.
Ričardu Vilijamsu trebalo je nekoliko godina da se oporavi od neuspjeha, ali se na početku novog milenijuma vratio trijumfalno sa sada već antologijskom knjigom “Animatorski vodič za preživljavanje” (“Animator’s Survival Kit”). Što se tiče filma, iako nije postao Vilijamsov magnum opus, “Kradljivac i postolar” dobio je zanimljiv epilog, na zadovoljstvo svog autora. Danas uživa status kultnog filma među animatorima, kao film sa nekim od najboljih segmenata animacije ikada. Ne zovu ga bez razloga “najboljim animiranim filmom nikada napravljenim”.
