Brzinu razvoja tehnologije teško je pratiti u svim aspektima koje ona donosi, naročito kada ste stanovnik područja u kojem je vrijeme bar po pitanju promjena nevjerovatno usporeno. Kako je televizor okupirao moju pažnju, danas je neka druga vrsta medija zaokupirala male ljude u procesu razvoja velikih ličnosti. Ono što predstavlja i dalje problem kod televizije uprkos trocifrenom broju programa kojim raspolaže, jeste nemogućnost selekcije programa, osim onog koji se nudi u tačnim intervalima emitovanja. Vrijeme odvojeno za užitak koji pruža udobna sofa, deka i TV daljinac može biti upravo pogrešno za odabiranje programa koji se prenosi u datom momentu. Stoga je uzeto ono što je ponuđeno i bez prigovora prihvaćeno kao ultimativan izvor zabave i obrazovanja.
Hrvatske radio-televizija u svom ekonomsko-propagandnom programu sadrži i nove spotove UNICEF-ove kampanje o podizanju svijesti kod mladih o medijskoj pismenosti koja nosi naziv “Birajmo što gledamo”. Ovim se roditeljima kao i djeci skreće pažnja pri kritičkom odabiru pogodnog programa, kao i poštovanje određene starosne granice pojedinih sadržaja.
Najbliži borci do vas, vaši očevi i djedovi u svakoj prilici gdje bi neko od prisutnih spomenuo ratno dešavanje ili ideologiju politike koja je tada vođena, pokušao je zasigurno spontano promijeniti na nešto “veselije” što se zbivalo u proteklom periodu ili jednostavno ćutnjom neemotivno odreagovati na sjećanja, koja su se upravo probudila u čovjeku koji je bio dio istorije koja se ovdje živi kao sadašnjost. Pripadnost određenoj etničkoj grupi koja je bila zahvaćena ratom devedesetih godina prethodnog vijeka nosi teret nemogućnosti objektivnog pristupa istoriji koja se dešavala i prije posljednjeg kolapsa. Zamjenice “mi” i “oni”, “naše” i “njihovo”, urodile su plodom na našem kao i na svakom susjednom javnom servisu.
Odrastanje u doba televizije kao najatraktivnijeg medija, zaokupiralo je pažnju ukućana svih generacija, ali nejasnoće u primitivnoj percepciji stvarnosti najmlađih objašnjavali su roditelji, nastojeći prenijeti sve validne vrijednosti, kako bi poštovanje prema starijem bilo iskazano i prema svom vršnjaku. Iako je provođenje vremena ispred televizora predstavljalo zabavu sa Hugom i mačkom Tomom, obrazovne ustanove pokazuju njen širi aspekt među kojima nabrajaju prenošenje i usvajanje znanja o drugačijim vrijednostima, poput one kakvu pripadnost određenoj nacionalnoj grupi ima. Počeci osnovnog školovanja, bez obzira na socijalizaciju izvršenu u krugu porodice, donose za novajliju eksploziju informacija sa kojima se susreće, o mjestu u kojem živi i o ljudima kojima je okružen. Za vrijeme izleta, malih ekskurzija i posjeta, opjevavaju se pjesme posvećene ratnim zločincima, bez obzira na nepoznavanje razloga njihovog veličanja, jer je član porodice u nekoj od prilika bodrio odabrane, kako su ih neki nazvali, herojima u toku Haškog suđenja ili njihovog usklikivanja na trgovima, što je televizija takođe prenosila ili kako su to oni sa tribina opjevali u omiljenom derbiju za čiji klub svi navijaju.
Koliki je zapravo obim posljedica izazvanih ratom koji je samo u medijima nastavljen, najbolji pokazivač biće odraz naše percepcije odnosa stvarnosti i medijske slike i način na koji ćemo ga prenijeti narednim generacijama. Svakodnevna prisutnost ratnih dešavanja u medijima, ispoljava svoje posljedice u dva moguća aspekta potpuno suprotna jedna drugom. Jedna od njih je ona gdje nas bombardovanje novim informacijama čini pasivnijim više nego ikada, potpuno oguglalim na bilo šta što se ne tiče nas kao indiviuda samih i naše koristi, dok bi se druga krajnost ogledala u ispoljavanju nasilja, u vidu kako verbalnog tako i fizičkog mobinga neistomišljenika, odnosno onih koji ne pripadaju grupi čiju pripadnost osjećamo i kojoj iskazujemo lojalnost.
Iako izaziva različite emocije prilikom posmatranja sadržaja punog nasilja, um je u jednoj granici svjestan njegovog nepostojanja u realnom svijetu, onakvim kakav je prikazan na filmovima. Prvi ratni događaj medijski objelodanjen je Zalivski rat 1991. u kojem su se sukobili Irak i 34 zemlje koalicije Ujedinjenih nacija, na čijem su čelu bile Sjedinjene Američke Države. Prenos ciljanja raketa i pucnjave, Amerikanci su mogli da posmatraju u svojim udobnim foteljama sa konzervom koka kole u jednoj i kesicom čipsa u drugoj ruci, ispred televozira.
Protok vremena kao da za medije djeluje obrnutno od onoga kakvim ga treba činiti. Što vrijedi i za televiziju koja iz godine u godinu poboljšava dozu dramatičnosti gdje vam se čini da se od pojedinih informacija ledi krv u žilama. Oskrnavljeni vjerski objekti bile su ništa drugo nego ruševine kraj puta, dok god nije iznova prikazan snimak njihovog rušenja i paljenja, slavljenja uz uzvike nacionalnih slogana, te prijetnjama upućenim pripadnicima vjeroispovijesti porušenog svetišta. No, nakon nekog vremena sve to “padne u zaborav”, odnosno ekonomska problematika preovlada onu koju uporno medijska stvarnost nameće, ignorišući stvarne probleme s kojima se svakodnevno pojedinac susreće. Kako je to kultni muzičar Rambo Amadeus na pomalo satiričan način objasnio: “Nacionalizam je tema za one do 300 evra prihoda mesečno. Njima se servira ta priča. Kada plata pređe 500 evra, onda počinje razgovor o garderobi i kafićima. Kada pređe 1.000, onda je top-tema zdrava hrana, ljetovanja i zimovanja”. Dakle, nezavisno od razumijevanja recipienta pseudo-stvarnosti ili stvarnosti kakvom se čini da zapravo jeste, “napumpani” adrenalinski nacionalizam vremenom je oslabio i “srpska čokoladica” više nije glavni pravac kretanja susjedskih odnosa dvije medijski zaraćene strane. Nakon mukotrpnog rada za minimalno isplaćenu zaradu i vansezonski odmor, natjerali su pojedinca da bar na kratko vrijeme okrene leđa besperspektivnoj otadžbini, te odmor potraži na obalama lijepog, plavog Jadrana.
Jer, svijet se čini opasnijim nego što jeste, iako za to nema bilo kakvih opravdanih razloga.
