Priča koja je sve ove godine ostala zaboravljena, preciznije sve od 1961. pa do danas, onog trenutka kada se našla na jednom stolu u Holivudu i kada je reditelj Teodor Melfi (Theodore Melfi) odlučio da joj pokloni vremena.
Na prvi pogled, “Hidden Figures” je tipičan blockbuster da ne može biti tipičniji. Samo pogledaš trejler i sve ti je jasno. Znaš da ima sve što jedan uspješan holivudski film treba da ima. I još se dvoumiš da li da ga pogledaš ili ne, jer znaš da u zadnje vrijeme u trejlere stavljaju samo najbitnije scene iz filma, pa ti onda dođe na isto pogledao trejler ili pogledao film. Ako se još dvoumite, evo kratkog osvrta.
Prvo što se mora reći, a to je ono što je bitno za svaki film – da imate odličnu glumačku postavu, što ovaj film svakako ima. Počevši od afirmisanih lica kao što su Kirsten Danst (Kirsten Dunst), koju dugo nismo gledali nigdje, zatim Kevina Kostnera (Kevin Costner), pa sve do odlične glavne trojke: tri žene koje se bore za bolje sutra, kako i za sebe tako i za sve afro-američke žene. Taraži P. Henson (Taraji P Henson), Oktavija Spenser (Octavia Spencer) i Dženel Moane (Janelle Monae) su Ketrin, Doroti i Meri, trio koji svojim radom u NASA radi na tome da pošalje Džona Glena (John Glenn) u svemir 1962. godine.
Osim odlične glumačke ekipe, tu je i tužna ljudska priča, koja nam uprkos svemu daje nadu u ljudski rod (kako je samo razbio natpis na WC-u, o moj Bože!), prevazilaženje svih problema, a i ono najvažnije – vjeru u sebe. A to je već jedan ogroman plus za svaki film.
Dalje, film je sniman na klasičan holivudski način, pa nećete pronaći mnogo umjetničkog – posebno što se tiče fotografije, ali je nešto bolji po pitanju kostima i scenografije. Ali, od Holivuda se ni ne treba očekivati nešto pretjerano umjetničko. Većina tih filmova je sa mlakom pričom, koja, kako se ponekada čini, nikako da se završi. Tako da, u suštini, ako gledate tipičan holivudski film, otprilike znate šta dobijate.
Međutim, ono što je najbolje u filmu je priča. Tu sve počinje i sve završava. Ako ne znate da napravite dobru priču, džaba i dobri glumci, reditelji, oprema, kamera, fotografija… To je kao da čovjek nema dušu. A, duša je upravo ono s čim se ovaj film povezuje. Poveže se sa vašom dušom i dirne vas u ono ljudsko, ono što svi nosimo u sebi.
A ono što još više pojačava taj utisak je da je film rađen po istinitom događaju. I kada samo malo sa strane maknete tu sladunjavu holivudsku romantiku, gdje stvari koliko god da su loše uvijek ispadnu dobro i zapitate se šta se desilo sa svim onim drugim ljudima, koji nisu imali mogućnosti da se izbore za sebe i da promijene nešto u svom životu. I to je ono što vas najviše udari. Što vas najviše zaboli. Gledati prizore kako su imali odvojene WC prostorije, kako ih nisu smatrali osobama, kako im je bio zabranjen ulaz među bijelce, kako su imali posebna i određena mjesta na kojima su morali sjediti.
I znaš, osjećaš, koja je to mješavina ljutnje, tuge i bespomoćnosti bila u njima. I isto tako znaš da je i danas tako. Ne na isti način, jer se zlo se obično ne javlja u istom obliku dva puta, ali i dalje ima ponižavanja i ugnjetavanja, kako pojedinaca tako i grupa na osnovu izgleda, pola ili seksualne orijentacije. I ono što je od svega najgore, i čega si svjestan, da i sada, kao što je bilo i tada, ima malo ljudi koji se bore da se to promijeni. A ovaj film ti daje elan da i ti budeš osoba koja se bori za prave vrijednosti, jer ne zovu se one bez razloga – prave. Skrenuće ti pažnju na neka pitanja i stvari koje se dešavaju, dok ti živiš svoj život ne obraćajući pažnju na druge. Daće ti elan da budeš bolji čovjek. Ili sam možda to samo ja?
Što se tiče sveukupne ocjene filma, režija koja iako je klasična holivudska u kojoj se zna tačna formula uspjeha i prolaznosti kod publike ipak dobija ocjenu 7, jer joj fali inventivnosti. Gluma dobija ocjenu 8, zbog savršenog spoja “starijih” glumaca i novih, a kako idemo prema kraju ove liste i ocjene se povećavaju, pa stoga priča od mene dobija ocjenu 9, iz razloga koje mislim da sam u ovom tekstu navela.
Znači da sumiramo, potresna priča koja dira onu najkrhkiju, ljudsku stranu svih nas, osjećaj promjene sopstvenog života nakon gledanja filma, i odlične tri glumice i žene bez kojih ovaj film ne bi bio isti, morale bi biti moji top favoriti ovoga filma. A sa druge strane, one lošije odlike ili flop favoriti su nereprezentativna i nimalo umjetnička fotografija tokom čitavog filma, pomalo sladunjava završnica filma (iako je po stvarnom događaju, razumijem) i postavljanje lika Colonela, koji od čovjeka punog sebe, koji se čudi kako žena može da radi jedan takav posao, dođe do potpune transformacije. Po meni, ne baš najsretnije rješenje sa tim početkom.
U svakom slučaju je film koji je vrijedan gledanja, bilo da će vas zabaviti samo za jedno poslijepodne dok ćete sjediti na kauču i uz kokice gledati najnoviji film te eventualno pustiti koju suzu (možda i više, ako vas dotiču ljudske sudbine) ili će vas natjerati da malo razmislite o svemu, pa date svoj glas, koji koliko god da se činio malen, ima ogromnu snagu da promijeni nešto u ovom svijetu.
Baš kao što su Ketrin, Doroti i Meri promijenile NASA.
