“Planine i rijeke mogu se pomaknuti, ali ljudska narav ne može”, poslovica je koju u jednom trenutku izgovara lik u filmu, a za mene savršeno sažima Scorsesovu “Tišinu” (“Silence”).
Ako malo zavirimo u samu bit ove izreke, tada ćemo ujedno i otkriti misao filma – čovjek teško prihvaća ono što je njemu nepoznato, novo i neistraženo, a ponekad i samim time mrsko. Tuđa uvjerenja teško nailaze na plodno tlo u uvjetima koji su za njega strani.
Ljudi kao da su ponekad programirani u razmišljanjima da je jedino njihov način ispravan i pravedan ne shvaćajući ujedno da ono što za njih predstavlja ‘ispravno’, ne znači isto i za nekoga drugoga.
Upravo u ovu zamku razmišljanja upada i lik Oca Rodriguesa (Andrew Garfield) koji se zajedno s Ocem Garupeom (Adam Driver) upušta u misiju spašavanja Oca Ferreira (Liam Neeson) za kojeg se priča da se odrekao svoje vjere te trenutno živi u Japanu.
Došavši na otok, svećenici su skriveni od vlasti, jer je u to vrijeme katoličanstvo bilo zabranjeno u Japanu. Jedan od razloga zabrane bio je taj što su se japanski šogun i carska vlada bojali kolonijalizma od strane Španjolske i Portugala te je svaki pokušaj implementacije vjere bio dočekan kao prijetnja japanskoj nacionalnosti. Unatoč tome, mnogi kršćani prakticirali su vjeru u tajnosti.
Nakon što se radnja filma premjesti na otok, ujedno se promijeni i ton cijeloga filma. Scorsese u suradnji sa direktorom fotografije Rodrigom Prietom savršeno pravi postepenu transformaciju od početnog plavog, pomalo hladnijeg tona filma do onog toplijeg koji predstavlja Japan.
Ono na čemu Scorsese stavlja naglasak je taj odnos prirode i radnje, iskorištavajući divljinu Japana kao svojevrsni kontrast – ljepota prirode naspram iskonske ružnoće ljudi.
Primijetit ćete da su scene smrti smještene među prekrasnim pejzažom, kao da upravo ta priroda predstavlja Boga, posljednju nadu za one koji su bili spremni umrijeti za vjeru.
Imamo prekrasan pejzaž, ali što je sa glazbenom temom filma? Možda se čini kao da ona pada u drugi plan, ali to je samo zbog razloga što nemamo tradicionalnu ‘tužnu’ melodiju u pozadini.
Prije nekoliko godina gledala sam dokumentarac o glazbi u filmu i među ostalima svoje mišljenje je dao i Scorsese. Sjećam se kako je rekao da glazba može biti jako ‘opasna’ za film, tvrdeći da se mnogi redatelji fokusiraju na nju i kako će se ona uklopiti u scenu, umjesto na scenu samu.
Minimalistički odnos prema glazbi Scorsese je tako primijenio i u filmu “Tišina” – ona nije tu da upravlja našim osjećajima, nego pušta nas gledatelje da proživimo emocije kroz likove i priču. Zbog toga zvukovi prirode služe kao svojevrsna popratna glazba. Upravo jednostavnost te glazbene pozadine i ljepota kinematografije za mene čine “Tišinu” najljepše snimljenim Scorsesovim filmom.
Sve ovo čini dobar film, ali tu je i jedan od neizostavnih faktora – odnos glumaca i redatelja – koliko dobro glumci mogu prenijeti ono što je redatelj zamislio.
Moram priznati prije gledanja filma bila sam skeptična kako će Andrew Garfield uspjeti prenijeti ovako kompleksan lik. Za tu predrasudu krivim njegovu ulogu Spider-Mana, što samo pokazuje koliko je teško nekad vidjeti glumca izvan nekih okvira koje smo mu postavili. No, Garfield me ovom ulogom oduševio, a do kraja gledanja filma odbacila sam bilo kakva sjećanja na Petera Parkera.
Njegov lik svećenika Rodriguesa bavi se pitanjima koja na kraju filma muče i nas gledatelje.
Koliko je daleko netko spreman ići za svoja uvjerenja? Koliko čvrsto netko stoji iza tih uvjerenja? Zašto ljudi pate a nisu to zaslužili?
Na početku filma on dolazi na otok pun ideala, pomalo bahato uvjeren da je njegova vjera jedina ispravna. Osim što prikazuje kulturološke razlike Istoka i Zapada, Scorsese prikazuje i razlike unutar samog kršćanstva. Prikazana je i druga strana medalje – s jedne strane imamo ljude koji su spremni umrijeti za nešto što nikad nisu vidjeli, spremni su dati svoj život za vjeru. S druge strane postoji druga vrsta vjernika, vjernici koji se tako nazivaju samo onda kada im odgovara. To nikad nije bilo bolje prikazano nego u liku Kichijira, seljaka koji sebe zove kršćaninom a u svakom ključnom trenutku je bez problema zanijekao Boga u kojeg toliko vjeruje. Mislim da se Scorsese lagano ruga svim onim vjernicima koji smatraju da mogu činiti što god žele sve dok se nakon toga ispovjede. Kao da je magično izbrisano sve što su loše napravili.
Kao što je i Scorsese čekao na pravi trenutak za snimiti ovaj film, jer “nije bio spreman”, smatram da to isto vrijedi i za nas gledatelje, jer ponekad za neki film jednostavno moraš biti u “određenom stanju uma”.
Za mene je ovo nešto sasvim drugačije nego što je Scorsese ikad snimio, te iako mi ipak nije zauzeo prvo mjesto najdražeg Scorsesovog filma (to uvjerljivo drži “Taxi Driver”), ono što je u mom slučaju sigurno je da me ostavio razmišljati danima nakon, a za mene je to odlika odličnog filma.
