Ljudmila Uljickaja (Людми́ла Евге́ньевна Ули́цкая), jedno od vodećih imena savremene ruske knjjiževnosti u zbirci priča “Ljudi našeg cara” (“Люди нашего царя”) obrađuje velike životne probleme, pričajući priču o čovjeku koji podnosi bol, kojeg progoni sudbina, o čovjeku koji trpi patnju, ali i o onom koji iznalazi nadu i kad je sve nerješivo. Jedino ovdje možemo vidjeti ljude sa tako snažnim željama koje im uvijek izmiču, i sa velikim patnjama koje tako strpljivo ćute.
Autorka postavlja i niz drugih nesvakidašnjih pitanja poput – da li naš anđeo čuvar brine o nama uvijek ili nekad padne u san?
Djelo predstavlja skup priča od kojih svaka govori o životu i sudbini jednog čovjeka ili nekolicine ljudi sa već zapletenim prošlostima i uzburkanim sadašnjostima, s tim da jedan detalj ili naizgled slučajan splet okolnosti ima veliko značenje ili nosi kob za likove. Na taj način, uplitanjem na prvi pogled nebitnih pojedinosti u važne životne događaje, priča dobija čudesan oblik ili obilježje snažnog bola koji je neizbježan za junaka i mijenja njegovu sudbinu ili joj daje neočekivan obrt. Priče su pune detalja, istančanih umjetničkih zapažanja, ispreplitanja raznih okolnosti. Autor priča životnu priču svog lika, podcrtavajući najvažnije događaje i najsnažnije emocije iz njegove prošlosti i sve ono što je dovelo ličnost do tog trenutka. Uprkos tome što smo se upoznali sa likom, dalji tok radnje ostaje neizvjestan te u razvoju događaja samo iščekujemo kakvu će odluku junak napraviti da bi se njegov put raspleo.
Svaki postupak ima veliko značenje za dalji tok priče.
Junakinja Irina u priči “Dezerter”, skriva svoju pudlu čitav rat kako bi je izbavila mobilizacije. Tanja Nevolina se udaje za hromog i bolesnog Serjožu jer je on jedini koje neće tražiti samo njenu ljepotu.
Ninka Loškarjova odlučuje da se osveti ocu koji je uvijek povrijeđivao majku, čak i ukoliko ga to odvede u smrt. Nigdje toliko jakih simbola kao u priči “Sistem hodnika” – dugački hodnik Ženjine kuće iz djetinjstva dobija kobno i tragično značenje jer Ženja prolazeći njegovom dužinom kasni da bude uz majku u njenom poslednjem momentu.
Genadij Tučkin posvećuje godine svog života diveći se velikom učitelju Leonidu Sergejeviču i njegovom tajanstvenom učenju o ustrojstvu kosmosa, o grandioznim saznanjima o svijetu i mističnoj energiji da bi na kraju saznao da svo to učenje potiče od njegovog smrdljivog i glavatog susjeda Kupelisa.
Uljickaja obrađuje i pitanje položaja žene u porodici, te pitanje njene uloge u očuvanju doma i porodičnih odnosa.
Vasilij Loškarjin, izmučen svojim fizičkim stanjem, ogorčen i nesretan u pijanstvu tuče svoju bolesnu ženu Granju koja uprkos tome sve zaboravlja i rađa mu djecu.
Pokorne ćerke Aleksandra i Anastazija su skoro cijeli svoj život vodile kako je njihova majka mislila da treba, sve do njene smrti i njihove starosti.
Ženjina majka Ema svaki dan trčeći nosi tiganj sa doručkom preko najdužeg hodnika da bi mužu donijela jelo koje ne smije da se ohladi… a zatim ga podgrijava.
Majka je uvijek prikazana blagodatno pa tako i Ženjina majka Ema uprkos mučnom životu ostaje zapamćena kao milosrdna i blaga. A Granja se uvijek oporavlja i brine o svojoj novorođenoj djeci.
U nekoliko priča pojavljuje se autor u vidu djevojke Ženje koja pomaže likovima, a koja nikako nije jedan od glavnih protagonista, niti onaj koji čini odlučujući preokret u toku radnje, ona je tu da brine o svojim likovima, da im pomaže i da bude prisutna.
Posljednje poglavlje pod nazivom “Anđeo čuvar” je u jednu ruku putopis pisan kroz dosta različitih priča. Ovdje pisac govori u prvom licu o svojoj mladosti i neobičnim dogodovštinama sa putovanja, o drugačijim ljudima i davnim upečatljivim sjećanjima iz djetinjstva, te o iskustvu koje je sticala upoznavajući ljude i mjesta.
Blagodat i čudesa se dešavaju većinom u Božićnu noć. U priči “Magareći put” imamo sve simbole koji podsjećaju na noć rođenja Hrista- malo dijete, jagnje, božanska pjesma, Marija i njen muž, pastir, zvijezda na nebu i magarac. Ljudmila vjeruje u svog anđela čuvara, ali se samo nekad zapita da li svi imamo svog anđela? Jer ako imamo zašto je anđeo napustio junakinju priče “Zašto i zbog čega…”, staricu koja je uoči Uskrsa čekala mirno svoj autobus? I uprkos tome što ju je u tom momentu njen anđeo možda napustio ona je ostala vesela i spokojna.
Svaka priča vrvi snažnom pripovjedačkom snagom i imaginacijom pravog umjetnika.
Pa ko su onda ljudi našeg cara?
Mali ljudi našeg cara su ljudi 20. i 21. vijeka, uvijek isti, sa istim problemima koji ih čine nesrećnim, a za svakog pojedinačno tako snažni i tako važni. Jedino u ovoj zbirci, možemo vidjeti koliko male životne okolnosti mogu promijeniti tok sudbine i razmišljanja o životu.
