Ako se vratim korak unazad, ne tako davno i tako daleko, a iz ove pozicije nakon čitanja knjige “Slatka beznađa” Slobodana Boškovića, na um mi pada anegdota sa jedne važne dodjele nagrade velikom srpskom književniku Danilu Kišu. Možda je ta anegdota mala za svijet, ali za našu scenu je velika.
Naime, riječ je o Borislavu Mihajloviću Mihizu. U svoje vrijeme jedan od najvećih književnih kritičara i polemičara oštrog i lucidnog pera, postaje živi svjedok ovoj anegdoti. Ne slučajno. On ju je izgovorio, a ušla je u anale među mnogim književnim stvaraocima.
Uveliko je krenula ceremonija dodjele nagrade za najbolju knjigu poezije. Danilo Kiš tada nije mogao ni da naslutiti da će to laskavo priznanje pasti u njegove ruke. Potpuno smiren, iščekivao je kraj dodjele. Čuveni Mihiz izlazi za govornicu, držeći u ruci kovertu sa pseudonimom pobjednika. Ne sluteći šta se iza svega krije, govorio je ovako: “Uvaženi i cijenjeni gosti, izgleda da smo dobili novu Isidoru Sekulić!”. Svi zapanjeni izjavom iščekivali su otvaranje koverte. Pod pseudonimom, u obrazloženju je pisalo – Danilo Kiš. Zbunjen, Mihiz se nasmijao i rekao: “Nova Isidora Sekulić je zapravo Danilo Kiš”. Ovu nagradu su svi ispratili gromoglasnim aplauzom i divljenjem.
Zašto vam baš ovo pričam. Pričam iz razloga što knjiga “Slatka beznađa” jeste pisana u ženskom rodu. I kroz ovu knjigu ja vidim Danila Kiša. Nevjerovatnu duhovnu figuru 20. vijeka. Književni Žan-Pol Belmondo. E, ako je američka novinarka tako mogla nazvati Kiša, onda ja ovdje imam pravo Slobodana Boškovića nazvati Danilom Kišom.
Slobodan Bošković dugo je krojio svoja “Slatka beznađa”. Zašto slatka, zašto beznađa, pitao sam se cijelo vrijeme dok sam čitao. A onda sam shvatio da je sve to proživljeno i stavljeno na komadić papira, kao jedno svjedočenje i trajno obilježje, biljeg jedne mladosti. Njegov moto “iz dnevnika” (…gle i ove stare pesme, još uvek su mlade…), pokazuje metafazu mladosti, koji metaforički čini neke stvari mladima, ma kad da su nastale. To dokazuje i u svojoj pjesmi “Nepostojana odredišta”, gdje kaže “…gle, na ovoj staroj slici, još uvek smo mladi…”. On bira riječi, kao rudu iz rudnika. Koju brusi i oštri vremenom. To su riječi koje se lako urezuju u glavu i ostaju u mislima, nagoneći čitaoca da im se vrati. Njegov stil pisanja je neobičan, a opet svakidašnji. Kao orao koji može da doživi duboku starost, ako se ponovo “podmladi” ili “preobrazi”, tako što kada mu kandže prerastu i kljun otupi, odleti na najvišu liticu i tu kljuje danima, mijenjajući staro za novo, oštro i jako. Tako i Bošković u svojim pjesmama daje potpunu preobrazbu kroz zub vremena. Njegovim žilama teče plavo mastilo. Kroz umakanje pera u mastilo, on čisti i izbistrava svako slovce na hartiji. Daje tačnu formu i poetičnost svakom stihu i svakoj strofi. Boškovićeve pjesme u svakom trenutku drže čitaoca “u šaci”, tražeći od njega da pokuša prozrijeti i vidjeti stanja isijana velikom energijom u kojoj se on nalazio dok je pisao.
Mnogi pjesnici i filozofi onih davnih vremena Helena i drugih, promatrali su i kotirali se prema “prirodi stvari”. Tako su se i opohodili i živjeli, dok se Bošković u svom djelu “Slatka beznađa” i kroz svoje pjesme bavi prirodom stvaranja stihova. I još dublje od stvaranja, ulazi u rastvaranje svijeta i života. Sve što misli on to i jeste, i sve što jeste on to i misli, kroz svoje pjesme. A svoju knjigu završava jednom pjesmom ili bolje rečeno ozbiljnom “prijetnjom” riječi. On joj se obraća uz prijetnju, govoreći: “Ubiću svoju najbolju riječ… pucaću u nju, u srce upraviti kuršum… mrtvoj joj cepati kožu…”, ako mu izmakne pod jezikom, kao stablo pod erozijom, riječ. Tada je spreman kroz obećanje sebi i drugima reći, da će se ona omča oko vrata smrsnuti samo ako se desi da mu ikada sklizne riječ i zauvijek nestane.
