Robert Zemekis (Robert Zemeckis) je poput njegovog junaka, Foresta Gampa – voli biti na pravim mjestima iz pogrešnih razloga. Jer, ovdje problem nije u scenaristi Stivenu Najtu (Steven Knight), za kojeg slobodno možemo reći da mu ovo i nije baš najbolji tekst (radio je “Dirty Pretty Things”, “Eastern Promises”, “Locke”, “Peaky Blinders” i “Taboo”), ali i da je tekst je dovoljno dobro postavljen da je u stanju pružiti nam dovoljno zadovoljstva. Problem je što je nemoguće vidjeti šta je Zemekis htio sa njim i od njega.
“Saveznici” (“Allied”) je priča o obavještajnom oficiru Maksu Vejtanu (Bred Pit) koji 1942. godine u Sjevernoj Africi upoznaje borca francuskog pokreta otpora Marijen Bosejžur (Marion Kotijar) na smrtonosnoj misiji iza neprijateljskih linija, u koju se zaljubljuje i koju uzima za ženu. Kada se nađu u Londonu, gdje zasnivaju porodicu, pojaviće se sumnja da je Marijen njemački špijun.
Priča računa na nekoliko dramskih situacija, koje je Zemekis redom iznevjerio. Prva dolazi već u početku kada se dvoje obavještajaca (da ne kažem špijuna) upoznaje u okupiranoj teriteoriji i predstavljaju se kao muž i žena (Pit se opet muči sa stranim jezikom, francuskim ovaj put, pa neugodno liči na svoju ulogu u “Inglorious Bastards”).
Ono šta nam film odmah pokušava saopštiti je nivo smrtne opasnosti koji dolazi kada se dvoje agenata emotivno vežu. Marijen ovo dobro zna i to odmah daje Maksu do znanja. On niti reaguje, niti ne reaguje, jer Pit je odavno postao maneken u sopstvenom životu kamoli na poslu. Tako, njegovom manekenskom zaslugom, uopšte ne bivamo počašćeni tenzijom koja bi mogla ovo dvoje vječno opreznih tj. usamljenih obavještajaca navesti da potraže toplinu jedno u drugom, čisto da se “maknu sa hladnoće”. Ali, maneken nije jedini krivac – Zemekis je očito preopsjednut nemogućim pokretima kamere, prolascima kroz ogledala i u ogledala, po cijenu neopominjanja Pitu da i na licu postoje mišići.
Pogledajte kako se čovjek ponaša većinu filma…
Druga situacija, koja niti se uspostavlja niti se razrješava, a za nju znamo samo na tekstualnom nivou, je kršenje neuspostavljene rezervisanosti pred strahom od smrti u misiji koja im prethodi. Naime, dvojac sutra treba da likvidira bitnog nacističkog glavešinu na nekakvom prijemu i trebali bi biti uplašeni – nisu. Zemekis – i ne mogu vjerovati da ovo pišem za reditelja sa takvom filmografijom iza sebe, sa nekoliko filmova koje zaista volim – poistovjećuje rez i građenje likova. Jer, samo rez je dovoljan i oni su postali potpuno drugi ljudi – ovo se dešava nekoliko puta. Rez nas vodi od njhovog upoznavanja i slabo uspostavljenog opreza od zbližavanja (jer, privlačnost ne postoji, pa ne postoji ni opasnost) do spuštanja garda i potpunog zbližavanja (u dobroj seks sceni). Tako će Marijen od presposobnog agenta u tri reza postati ranjivi djevojčurak kojem klecaju koljena pred Pitovim kamenim licem, pa udavača po svaku cijenu, pa vjerna supruga koju više ništa ne zanima osim kuvanja i udovoljavanja mužu.
Kada uspješno izvrše misiju, kada Bred zaprosi a Marion, šta će drugo, pristane, kada smo nazad u Engleskoj, kada već bebu imaju, javlja se sumnja da je ona njemački agent. Šta je problem? Bred i dalje ima isti izraz lica. Isti izraz! Jer, sad je dramska situacija potpuno mijenjanje konteksta svakodnevnog, porodičnog života i ulazak proždiruće sumnje koja prodire u svaki banalni akt njegove voljene žene – ali i ovo stoji isključivo na papiru, kao znak, ali nikad u igri.
Pit će letjeti u Francusku, nebom rešetanim njemačkom paljbom, kako bi ispitao pijanog francuskog oficira koji je poznavao Marijen Bosežur prije rata, zarad potvrde njenog identiteta. Pustinja, krevet, džip, avion, Bredu ništa ne smeta, ni trun prašine da mu upadne u oko da se bar malo štrecne, da se malo zainteresuje za tu Marion i da joj zrno reakcije – možda se plašio da će se tabloidi raspjevati kako “preuvjerljivo glumi zaljubljenost” ili da će mu se ponoviti graška sa snimanja “Gospodin i gospođa Smit” (“Mr. and Mrs. Smith”). Kako god bilo, čovjek je mrtav i k'o da mu je već izlivena posmrtna masku i parkirana mu na lobanju umjesto lica. Ta posmrtna maska je odlična i ko god je pravio uradio je vrhunski posao, ali osim ako mu ne daju ulogu u još jednom rimejku “Muzeja voštanih figura”, ne znam šta će ovaj čovjek odigrati kako treba.
I opet, Zemekis je opsjednut svojim suptilnim inkorporisanjem CGI u akciju, konstruisanjem zapletenih kretanja kamere, uglova, odraza, da bi mu neko opet aplaudirao bez daha za ovakve stvari…
I ovo je jeste nevjerovatan poduhvat, ali i “Kontakt” (“Contact”) je nevjerovatan film. Problem je što je u poslednjih nekoliko filmova, sa izuzetkom “Leta” (“Flight”), reditelj zanemario sve osim ovakvih vizuelnih poduhvata i postao ono Forestovo “trčao sam jer mi se trčalo”, ali bez Gampovog naivnog šarma. I “Let” je bio snažan film iz još jednog predivno pogrešnog razloga, a to je Denzel Vašington (Denzel Washington), koji je sve što Bred Pit nije, ali koji (to je sad potpuno drugi problem) nikako da shvati (pored Oskara koji mu je trebao biti neki znak – “Dan obuke”) da treba igrati više negativaca, više oštećenih i promašenih, nego snažnih i samouvjerenih likova – “He Got Game” je još jedan prilog toma, ali i posljednji film “Fences” je na tom tragu (ima Denzel nešto zlokobno u sebi).
I šta je sad jadna Marion Korijar mogla kad se našla u pustinji sa rediteljem čija je jedina indikacija mogla biti: igraj se s’ tom posmrtnom maskom, dok ja pokušam par trikova s kamerom.
