Miranda Džulaj (Miranda July) piše o ženi. Miranda Džulaj piše i o muškarcu ali ženama daje prvo mjesto, što je na svjetskoj skali feminizma rangira jako visoko. Ovo je knjiga o usamljenim, očajnim, nevoljenim ljudima sa svim svojim potrebama i perverzijama.
Naslov knjige “Baš ti, baš tu” preveden je dosta nespretno i neprivlačno, pogotovo kada se uzme u obzir originalni naslov “No one belongs here more than you”, koji je mnogo više u skladu sa onim što ova knjiga predstavlja, a to je položaj (ne)običnog čovjeka na ovom svijetu.
Nizom od šesnaest melanholičnih priča, Miranda obrađuje različite tematike; fantaziju i maštanje o komšiji koji doživljava epileptični napad; usamljenost instruktorke plivanja na suho koja radi sa tri devedesetogodišnjaka; opsesiju srednjovječne žene princom Vilijamom; laganje starijeg kolege da bi zaveo mlađeg; ulogu fetiša u pokušaju održavanja lezbijske ljubavne veze; statiranje u filmu kao vid spašavanja braka; nemogućnost starog fabrikanta da voli; seksualno iskorištavanje maloljetnika od strane učiteljice; uloga oca koji uči ćerku kako da zadovolji ženu sa prstima; osjećaj gubitka nakon operacije biljega, itd.
Mirandini likovi su jako tužne osobe koje se pokušavaju pronaći kroz uspostavljanje komunikacije i kontakta sa drugima, paralelno ispoljavajući i svoju osobenost, ali i krivicu i bol, jer nije konformistički prihvatljiva. Nivelisanje između spoljašnjeg i unutrašnjeg svijeta, likovima zadaje muku u njihovom postojanju i ispoljavanju sopstvenih slabosti.
Miranda koristi humor za razbijanje tabua i probijanje stereotipa, kako bi probudila empatiju u čitaocu. Svoj pokušaj rasterećenja komplikovanih i zapetljanih svjetova likova uz pomoć blagog stila pisanja ne uspijeva da izvede do kraja, jer se po završetku knjige ipak osjeća praznina i neispunjenost uzrokovana njihovim sudbinama. Međutim, za neke ljude ova knjiga predstavlja i olakšanje u vidu “uh, dobro je, nisam jedini čudak”, a ukoliko se pametno čita, može da ima i terapeutsku svrhu ili barem pokoji savjet šta uraditi kad si… (“Ukoliko si tužan, zapitaj se: zašto si tužan? Onda uzmi slušalicu i pozovi nekog i reci njoj ili njemu odgovor na to pitanje. Ukoliko nikog ne poznaješ, pozovi operatera i reci njemu/njoj. Mnogi ljudi ne znaju da operateri moraju da slušaju, to je njihova zakonska obaveza. Isto tako, poštar ne sme da vam uđe u kuću, ali vi možete da pričate s njim do četiri minuta na javnoj površini, ili dok on ne poželi da ode, šta prvo od ovoga usledi”).
Sa svakom novom pričom diverzitet problematika Mirandinih likova je sve veći, što polako počinje da umara i ostavlja utisak isforsiranosti da se obradi što više neshvaćenih duša kroz nastrane navike, loše brakove, gej odnose, fetiše, narkotike, pedofiliju, prostituciju i slično. Osjeća se i Mirandina potreba da zadivi i oduševi čitaoca zbog čega su joj pojedine rečenice pretenciozne (“Kolena su mi klecnula i spustila sam se na pod. Plakala sam na engleskom, plakala sam na francuskom, plakala sam na svim jezicima, jer suze su iste na celom svetu. Esperanto”). Iako je svaka priča napisana u prvom licu, pisanju ove knjige nedostaje spontanost i iskreniji pristup zbog čega likovi ostaju u domenu fikcije, ali ne i potencijalne realnosti. Jednoličnost stila dovodi do pretapanja likova i postajanja jednog. Pretjerivanje u vidu čudnih i jezivih situacija pomalo zbunjuje, ukoliko tražite poentu.
S obzirom koliko je nezahvalno pisati kratke priče u vrijeme kada publika preferira duže forme, Mirandin pokušaj je vrijedan postojanja, prije svega zbog originalne zamisli i pokušaja bijega od konvencionalne komunikacije. Očigledno je njeno izražavanje nezadovoljstva, jer se o mnogim stvarima ćuti. Kroz suptilan način ova knjiga pokušava da oživi ‘istinu’ i unese razonodu u kompromitovane stvari koje nisu nimalo naivne. Po principu one poznate “danas je prvi dan ostatka mog života”, Miranda pokušava da unese vedrinu i pozitivan ton, dajući nadu da je novi početak ipak moguć.
Poznavajući širinu Mirandinog umjetničkog stvaralaštva koja uključuje i film, ne iznenađuje činjenica da knjiga budi intezivne vizualizacije čineći scene i stanja duha likova još upečatljivijim. Čudno je jedino što niko do sada nije filmski adaptirao knjigu u vidu niza poglavlja o ljudskim patološkim stranama na vrckast, divan i zabavan način, što je u nekoj mjeri i cilj knjige. Tim putem običnom čovjeku, koji u stvari nikada i nije običan, približavaju se tuđe neobičnosti.
Već deset godina ova knjiga budi žustre rasprave pogotovo u hipsterskim krugovima, od proklinjanja pa sve do blagosiljanja, što je i više nego dobar znak da knjiga ima određene kvalitete. Ohrabrena akutnim senzibilitetom, Miranda pripada eri metamodernizma sa jakim ženskim glasom koji se ne ustručava da ga ispolji. Bez straha da zađe u dublje dijelove ljudske psihe i prenese ih na papir, ona je u isto vrijeme zanimljiva, duhovita, seksualna i iskrena. U kojoj mjeri? Procijenite sami.
*Citati preuzeti od izdavačka kuća Booka, prevod sa engleskog: Ljiljana Ilić i Gordana Ilić Nikolić, Beograd, mart 2011, prvo izdanje
